je pravila kolače

i prodavala ih u komšiluku za pet banki, a svojoj djeci davala slatki papir da ližu, i tako, mlada udovica s šestero djece našla način da obezbijedi koji dinar. Da budu mrvicu slobodni ondje gdje za njih nije predviđeno ništa osim suhog preživljavanja. Ili, ako ne uspiju kvocajući po tim svojim mrvicama, nepreživljavanja. Unaprijed halal. Ko će se okrenuti? Ko se za kim okreće?

Od majke Derviše do današnje žene haman se ništa promijenilo nije. Priznajem unaprijed da me se kasnije ne ruži, nismo mi radikalno konzervativni. U nas se žene ne tuče javno, samo privatno. Radimo u boljim fabrikama, radna odijela su nam ‘fensi’, umjesto šarenih marama, šešira… imamo ofarbane ruse kose. Ali, podjednako nedoslušane, jer preglasne, nedostatne jer opuštene, nelijepe jer najedene, nesretne jer neljubljene. I ostale zamke interpretacije.

Mi smo u zvučniku smanjene. Jer, valja pogoditi mjeru. Ugoditi. Razgoditi. Razvoditi. Raditi. Raditi. Raširiti. Krila. Letjeti.