Arma, SFF i Trpanj

Piše: Arma Tanović Branković

Izvorni tekst je na muun.ba

Piši o SFF-u predložila mi je urednica a ja sam, tada već na trajektu u sred oluje, uhvatila neko parče interneta i odgovorila joj s OK. Kasnije, kada sam bila stabilnija s mrežom i usidrena na obali malog gradića na Pelješcu koji je sav poput kulisa za neki film, odgovorila sam smislenije s rečenicom – da mogu samo pisati kako sam i zašto nakon dvadeset i kusur godina propustila Sarajevo Film Festival.

Moja porodica i uski krug prijatelja znaju koliko ja infantilno i neracionalno volim SFF. Naime, za mene to nije samo festival, smotra filmova, gostiju, susreta, mode i provoda, festival je dio moje mladosti u najmelodramatičnijem smislu, vremena kada smo se tokom i nakon agresije i razaranja Sarajeva ponovo osjetili kao ljudska bića. Mislila sam o tome noć prije festivala kada sam se upoznala s projektom No Nation Fashion, modnim brendom koji je nastao u prihvatnim migrantskim centrima Blažuj, Ušivak i Miral iz šivaćih kutaka gdje je sarajevska dizajnerica Aleksandra Lovrić prepoznala vještine ljudi koji tu borave i nakon maski i torba od ćebadi, ohrabrila ih da počnu kreirati odjevne predmete koji su postali ne samo fashion statement već i konceptualna umjetnička djela koja će biti predstavljena na New York Fashion sedmici idućeg mjeseca.

Aleksandra je imala san koji je u tom trenutku nadrastao realnost i sljedeći ga pokorila je realnost na juriš. Miro Purivatra i njegov tim su također imali san i taj san je danas jedan od najvećih evropskih festivala, perjanica Sarajeva i rijetka ali važna dobra vijest u stranim medijima koja o Bosni i Hercegovini govori kao o zemlji bremenitoj mogućnostima a ne o zemlji koja je tvornica migranata i raseljenika.

Mnogi su se zapitali da li ljudima u egzodusu treba moda umjesto hljeba kao što bi se moglo postaviti pitanje da li je ljudima u Sarajevu, slupanom i smrvljenom trebao baš festival. Svjedočila sam da nam je umjetnost i kultura vratila ljudski oblik. Meni, tada još djevojčici,ognutoj humanitarnom sivoljubičastom dekom u maminim tijesnim cipelama kupljenim od posljednje plate u Unisu, trebalo je baš to! Festival! Film! U opsjednutom gradu, čini se, da je umjetnost postala egzistencijalnom potrebom i gotovo se mogla izjednačiti sa potrebom da se nastavi živjeti ili preživljavati. Tako se potreba za stvaralačkim činom može uporediti sa uslovno rečeno banalnim i prozaičnim potrebama čovjeka da diše, jede, rađa, odlazi na posao, da se pod kišom metaka i granata djeca šalju u škole, da se odlazi na posao u puste kancelarije na radnu obavezu te da se sahranjuju mrtvi sa svim obredima.

Analizirajući svojevrsnu fenomenologiju opstanka, ali i razvoja umjetnosti pod opsadom, Sadudin Musabegović nalazi vezu između preživljavanja, u smislu održavanja smisla istinskog života i otpora čovjeka da bude poništen i umjetnosti koja je postala način da se taj život u svojoj punoći nastavi : Umjetnost je postala hrana što, uz svoje obilne sokove u održavanju golog života, podstiče nadu da u Elementarnom zlu nije sažeta i konačna Moć, koja ne vidi i ne čuje, i da i ono ima svoju pukotinu koja čini da se i samo okreće protiv sebe, te da zato i ne može očekivati svoj konačni trijumf. I upravo, kao takva, umjetnost je u opsjednutom gradu postala neophodni sastojak preživljavanja u času u kojem se i sam život i sama smrt poništavaju.(Musabegović)

Za 28 godina SFF je iznjedrio, podržao i etalblirao generacije filmskih profesionalaca ali i cijele timove koji rade na njegovoj realizaciji. A počeo je kao san. Jer, snovi ako se dosljedno slijede postaju plima koja nadilazi obalu svake realnosti. Nisam ga nikada propustila. Ni mjese  pred porođaj, ni s klincima koje sam dojila između filmova, ni s maskom prošle godine pred neizvjesnu jesen i ponovni talas pandemije. Ove godine jesam. Otišla sam voditi ljetni kamp za klince u Trpnju i u pauzama radionica pratila jedno od njegovih najboljih izdanja, ovogodišnje. Radovala sam se premijerama bosankohercegovačkih filmova, oduševljavala se ljepoti i kosmopolitizmu mog grada, uživala u kreacijama na crvenom tepihu (ponajviše Tatjane Šojić koja je dakle, nestvarni omaž i potvrda da ona stvarna elegancija i ljepota blista iz bića), a onda na radionicama uvjeravala djecu i mlade da je Sarajevo vrijedno ostajanja, da njihovi snovi ne moraju biti proračunati upisom u školu u kojoj neće pratiti nastavu na maternjem jeziku i upisom na fakultet vani, da njihov san mora biti kao Mirin ili Aleksandrin, da mora pomicati planine pesimizma i razgrtati mulj živog blata u kojem se davimo i tonemo te da je snaga mase sažeta u moći pojedninca koji popravlja ono što njegov osobni alat (talenat) popraviti može.

Na kamenu i pijesku mjesta koje su, kako reče jedan njegov žitelj, Mate, napustili mladi zdravi, mjestu koje ima najljepši Stari grad ili selo kako ga Trpljani zovu, na Jadranu, gledala sam ta mlada bića, njihovu slobodu, neobuzdanost, nepokorljivost, spremnost da budu tu jedni za druge iskreno do okrutnosti bez licemjerja i podilaženja.Jutra su počinjala s jogom i mindfulnessom (ustvari popularnim nazivom za pristanak da postojiš u nanominuti), s kupanjem, skakanjima sa stijene koja je za mene zastrašujuća i s koje sam ih dozivala do promuklosti s rečenicom: ne moraš skočiti jer ti je drug skočio, a oni su se smijali mom strahu onako kako se svaka mladost smije strahovima i povremeno me imitirali s brutalnošću i šarmom koji ti ne dozvoljava da se naljutiš.Nastavljali smo s radionicama slikanja, glume, filma, španskog jezika, a dan završavali na molu gdje smo uz skokove slušali muziku i poredili tekstove moje mladosti s njihovim i opet sam bila pomalo passe zauzimajući feminističku poziciju s lekcijama kako ne može i ne smije biti poezija niti jedne žene: Ona je htela samo zlato i zove me Pablo.

Znam da je nešto od tih razgovora ostalo negdje u tim lijepim glavicama pa sam, da bih bila dobar sagovornik i tumač stihova, i sama preslušala  zastrašujući repertoar ja– kriminalac, droga, lutkica, marke, braća, ortaci s potrebom da razumijem vrijeme pomahnitalih vrijednosti, vjere da se ljubav kupuje Pradinom torbicom. A onda sam  gledala njihove ljubavi, one prve, stvarne, uz sladoled, gitaru i šetnju plažom. Bez Prade. Imali smo na kampu jednu djevojčicu Romkinju pa smo organizovali Gypsy night, uz scenu iz Koštane, koncert romske muzike, kostime, defove i nakit, ali i razgovor o predrasudama prema drugima i drugačijima. Imali smo zadatak snimanje kratkog filma na temu: Predstavi prijatelja u četiri kadra i film o djevojci s Down sindromom koji su o njoj napravili njeni drugari, i koji bi mogao sigurno biti  na prijemnom ispitu iz režije.

Jednu noć smo spavali u šatorima na plaži, slušali more, zrikavce i zavijanje čagalja, osluškujući ekranom potisnute zvukove prirode, a nakon book cluba, posljednjeg dana i razgovora s nekoliko djevočica, gdje su govoreći o knjigama, zapravo govorile o sebi i svojim iskustvima sa nejednakom pozicijom u svijetu (anlizirajući knjigu The Cruel Princ, fantaziju u kojoj je On nadnaravno biće a Ona ranjivo, ljudsko) toliko sam plakala da je teta u Vejiću (jedinom granapu pored Studenca, u mjestu gdje nas svi znaju), gdje sam otišla po slatkiše za završnu veče, pomislila da sam pukla od umora i nespavanja. A ja sam mislila samo na to da li će i ko tim fenomenalnim pametnim djevojčicama mjeriti dužinu suknje i brojati pića umjesto njihovih dostignuća. Kakvi li ih putevi čekaju ovdje ili bilo gdje drugo, gdje će ih odvesti želje za progresivnijim društvima…,jer, što bi rekao Đole: princip je isti a sve su ostalo nijanse. Bijeli, heteroseksualni muškarac, desničar je Okrutni princ svih civilizacija.

Vjerujem da su derneci SFF-a bili fantastični, ali ovi trpanjski, kamperski, dječiji i tinejdžerski su dizali na noge i svaku noć budili uspavani gradić i pičili takvim adrenalinom i radošću da se s njima rijetko koji dernek može porediti. Jedna djevočica je prvi put zagazila u more s prslukom za spašavanje, s rukom u ruci novostečene prijateljice u zalazak sunca i pjesmu Luccia Dalla Caruso

Te voglio bene assaje, Ma tanto tanto bene saiÈ una catena ormai
Che scioglie il sangue dint’ ‘e ‘vvene sai..

I to je bio jedan od onih trenutaka od kojih ti se potiljak naježi od apsolutne sreće.

Moje analize pjesama su itekako urodile plodom te nam je jedan dječak maestralno otpjevavši pjesmu Ljiljane Butler i Nine Badrić Kralj života mog, nakon što je čitav dan na leđima nosio povrijeđenu drugaricu koja je uganula nogu postavši  tako kralj dana njenog, zakucao ovogodišnju himnu kampa.

Hajde budi kralj, pa me vrati u zagrljaj 
tamo gdje odavno moje ime stavljeno 
jedino živim kad sam ispred lica tvog 
…

Ljetni kamp u Trpnju nije moj san. Njime sam inficirana kao kugom onako Artoovski. To je san dvije žene od kojih je jedna ustrajala u njegovom pretvaranju u zbilju. Ajla Šaran! Nestvarno biće, šamanka bez geografskih hodočašća, vrsna učiteljica joge, žena koja duhovnost živi bez lažnih i popularnih eskapizama u paralelnu stvarnost i obrede s ciljem pronalaženja izgubljenog smisla. Ajla je uzemljena kao čempres, stabilna, istrajna, posvećena i realna. Ona ne traži smisao, ona ga daje drugima. Bez bullshita i mistificiranja, s cigarom u ruci, smijeha koji zvoni kao zvono u zoru i jakim plećima na kojima su djeca napravila body grafite i na kojima ih je nosila na konertu Magazina jedno po jedno, njih desetak najmanje. Te 2019. godine nazvala me je i pitala da li bi došla da vodim radionice glume u ljetni kamp. Došla sam sa skriptom Malog princa i s par slikarskih platana, a istu noć nalakiranih noktiju otčepljavala toalet u koji su djeca nagurala vlažne maramice, te sat nakon toga skidala temperature i zajedno s Ajlom dežurala uz vino naših domaćina. Došla sam i inficirana njenim snom ostala kao jedna od voditeljica kampa tri godine, čak i tokom pandemije kada smo bili jedini autobus koji je organizovano uveo grupu djece i jedna od prvih grupa masovno testiranih za prelazak granice, a svi su nam govorili: vi ste lude. To mogu samo veliki snovi koji su poput uragana, koji ruše pred sobom svaki strah da nešto nije moguće. Ti snovi su alhemija. Vjerujem da takvi snovi pokreću neke kosmičke sile koje čine da se oni ostvare.

U povratku u vozu razmišljala sam o tim genijalnim bićima, o djeci, i o tome koliko bi morali svi zajedno rasplamsavati vatre njihovih snova. Negdje pred samu granicu, kada su upaljeni telefoni stigla nas je vijest o nevjerovatnoj pobjedi Lane Pudar. Najviše je slavio jedan mali Mostarac, prva lasta kampa, pasionirani navijač Veleža. Na Hrvatskoj granici ulazi mladi graničar, također Mostarac, obojica imaju onaj hercegovački vragolasti plamen u oku i pita on našeg malog kamera za koga navija, a moj će Mostarac, onako razvlačeći, a ne bendajući uniformu a ni godine graničara: eto za onog za koga ti ne navijaš. Trenutak tišine, pomalo neugodne, a onda se prolomio smijeh. Vraćaju nam pasoše, žele nam sretan put, jedan Mostarac nabacuje dlan drugom, a ja gledam kroz prozor i nekako mi se plače, nešto od umora a više od trenutka u kojem shvatiš da bi naša Bosna i Hercegovina morala biti san koji ostavljamo djeci u amanet, a ne predizborna trgovina sudbinama. San veliki kao talas. Kao Mirin, Aleksandrin i Ajlin!

Piše: Arma Tanović Branković