Nije se žalio na želudac,

samo je nazvao i rekao da mu nalaz ne valja. Pa smo ga pokupili i odvezli se mami da joj kažemo zajedno. Plakala je u svojoj stolici na ljuljanje. Još su živjeli u dvije sobe u izgorenoj kući. Renovirali su polako. Najprije krov i fasada. Pa stolarija, pa grijanje, pa sad bolest, dovraga. Bili smo hrabri i ubijeđeni da ćemo to pobijediti nekako. Tek kad je počeo kopniti shvatili smo da smo u fazi rastanka. Ljutili smo se na rak, često i jedni na druge, svako je imao neku ideju kako i šta dalje. Tata je s torbicom putovao od adrese do adrese i tiho umirao pred našim očima. Kad se brat izvlačio iz depresije njih dvojica su otputovali na jezero. Unajmili su čamac i vozili se u tišini. Tad je brat vidio smrt i znao je da tata odlazi prvi. Ja ništa nisam znala. Kupovala sam sokove za koje smo čuli da pomažu, obilazila nadriljekare, s vremena na vrijeme šuškala mu novčanice.

Trajalo je dvije godine. Volio je da ga masiram. Boljele su ga kosti. Pravila sam jednodnevne izlete u provinciju. Pekla palačinke koje ni slučajno nije smio jesti. Tijelo mu se istanjilo, koža postala mekana. Nije bilo velikog stomaka, mog jastuka za utapanje.

Dva puta smo otišli na more, kod tetke. Bijelo vino i gledanje najljepših zalazaka sunca. Plutao je u vodi. Vidar mu je rekao da voda pere i izvana i iznutra. Dragi i ćerka skupljali su školjke i kamenčiće. Trenirali su plivanje. Tata i ja smo brali djetelinu i tražili onu s četiri lista.

Ćerka je počela živjeti s nama, u glavnom gradu.

Živim zadnjih petnaest dana s tatom. Zajedničke kafe na balkonu. On u gaćama, koristi svaku priliku da se sunča. Pratimo je u školu, dovodimo iz škole. Servira mi ručak na malim stolnjacima. Svaki dan nešto novo, nešto što najviše volim. S dragim igra bilijar i tenis i gleda fudbal. Puše kubanske cigare. Slikam ih zajedno. Srce mi skače kao vjeverica. Uživam i strahujem istovremeno. Kaže da će sljedeće ljetovanje otvoriti prozor od auta i zagalamiti da ga svi čuju koliko je ponosan tata. Iz torbe vadi domaći med, velike crvene jabuke, marame, prstenje i ogrlice i suho meso, a sve iz nje je slatko i ekskluzivno. Volio je tu riječ. U djetinjstvu nisam silazila s njegovih grudi. Bio je moj vozić, fuću ćuću. Imam temperaturu, a on trčkara po kući sa mnom u naručju i fućka kao lokomotiva. Satima. A ja mu govorim opet tata. Vani grmi i sijeva, a on leži s bratom i sa mnom na krevetu. Stisnuti smo. Priča priču, ali je umoran i zijeva, a brat i ja ne damo da preskače. Vodi me sa sobom i gdje se djeca vode i gdje ne vode.

Bila sam njegova prikolica. On je bio moja oaza. Kad sam se razvela rekao mi je da na njegovim ramenima ima mjesta i za mene i za desetero moje djece. Vidi kolika su tatina ramena.

Dragi i ja slavimo godišnjicu veze. Otputovali na tri dana. Budim se, a na telefonu pet propuštenih poziva. Na vrijeme smo stigli. Mami je rekao da se tu noć nešto prelomilo u njemu. Govorio je šaljive pjesme i teško se namještao u krevetu. Nije mogao jesti. I onda je to bilo to. Svijet i vrijeme su stali. Ne znam koliko je trajalo. Govorili smo mu da ga volimo, zahvaljivali mu na svemu. Plakali tiho. Onda me kucnuo prstom po obrazu i otišao. Moj Sport Billy.

Bdijenje s tijelom u kući. Najuži krug obitelji. Pričamo anegdote i padamo od smijeha. Nosim maramu na glavi, a kosa ispod zalijepljena je i užasno me svrbi. Po običaju, marama se nosi četrdeset dana ili čak godinu. Ja je skidam poslije sahrane, pokrivši nježno u sebi svog tatu koji počiva. Sprovod velik i svečan. Naprijed brat i brat od strica i brat od dajdže i moj dragi. Oni će ga spustiti u raku. Žene ne idu na sahrane. Mama, tetka, snaha i ja držimo se zajedno i hodamo iza kolone. Majski dan. Sunčan. Odjednom vjetar, nekoliko kapi kiše, pa ponovo sunce. Brat na kraju vjerskog obreda drži kratak govor i pjeva tatinu omiljenu pjesmu. O kočijašu koji oplakuje svog konja. Ne spavam. Plačem sklupčana. Jedna noć, druga noć. Čini se nemogućim da je otišao. Prerano. Gledam brata kako sabrano razgovara s prijateljima koji ne prestaju dolaziti. Nema trideset. Glava porodice. Ramena su mu široka kao tatina, a oči plave kao nebo. Puši i ponekad dlanovima obriše lice. Kao u molitvi. Traje pola sekunde. Ne plače, zagrli mene, pa mamu, pa se mazi sa svojom ženom u sobi. Njeni nam svako jutro donose tople domaće slastice. Drugačije ne bismo jeli. Njen tata kucka, popravlja po kući, kosi travu, steže šarafe. Mama joj mijesi domaći hljeb, pa kuća miriše na pečeno tijesto i kafu. Kafa se pije litrima. Gledam ih sve i volim kao nikad prije. Tiho je i dostojanstveno. Tatina energija u nama i oko nas. Vanjski svijet ne postoji. Kad bi se moglo tako živjeti.

S tatom se nisam čula ni vidjela nekoliko mjeseci. Ubijeđena sam da imam rak. Temperatura mi skače do četrdeset jedan. Imam fleke na plućima. Na bolovanju sam. Ne podnosim autoritete. Ne znam braniti svoje stavove. Ako me napadnu, plačem. U poslovnom smislu gotovo sam neiskoristiva.

A onda sam ga sanjala, u narandžastoj košulji. Bio je mlađi, ten mu je bio bijel, a kosa tamna i malo duža. Sjedio je za velikim punim stolom i nešto mi govorio. I smijao se. I gestikulirao. Ništa nisam čula ili razumjela, samo sam znala da je sve na svom mjestu i otad su noći smekšale. Uhvatim se kako spavam po nekoliko sati. Na muškim prsima savijam gnijezdo za svoju glavu. Diše mirno i ujednačeno.

Ušuškavam se i pravim kljun kao beba. Zove me ‘moje malo tijelo’.