piše: Nihad Đozić

Kada noću ne mogu zaspati, čitam knjigu.

Ako je knjiga dosadna, brojim ovce. Sve su iste, bijele i rundave (daju puno vune), a bude i poneka crna. E, te crne su jako problematične. Uvijek se zbunim i moram ponovo jer je brojanje i prebrojavanje najteži posao na svijetu. Recimo, kad bankarski službenik (za šalterom) broji novčanice, stalno mu se najmanje jedna zalijepi za prste, pa mora ponoviti tu delikatnu radnju. I tako, ukrug.

Centralna izborna komisija BiH (CIK) ili reprezentacija nacionalnog principa u pokušaju trajnog zarobljavanja države… Zanimljivo je kako jedan ad hoc organ, koji treba djelovati od izbora do izbora i organizovati glasanje i brojanje po unaprijed utvrđenim pravilima, prerasta u paradržavno tijelo i centar otuđene moći. Ali, u nakaradnoj državi sve je moguće, pa čak i to da se igra tekma, a nakon što sudija odsvira kraj, onda sjedne vijeće drvenih mudraca da urede pravila i poprave izbornu volju građana, zapravo, nacija? ‘Ljudi moji, je li to moguće?’ Kad se djeca igraju u dvorištu, ima više reda i pameti.

Daj im prst, uzeće ti ruku. Daj im ruku, uzeće glavu. Zamantaće te tako da ti ništa neće biti jasno i dovešće proces do totalnog paradoksa. Ali, to nije onaj paradoks nakon kojeg stvari više ne mogu funkcionisati, već su izuzetno sposobni stalno iznova izmišljati druge oblike haosa i entropije koja se širi u koncentričnim krugovima. Samo što to nije ‘fino organizovan haos’ (kakav recimo vlada u Italiji i djelimično je uspješan), već je presipanje iz šupljeg u prazno od kojeg čak ni brojači nemaju bitne koristi. Zavladala je glupost i beznađe, a nikom nije jasno koja je sljedeća faza. U društvenoj teoriji i praksi nema sličnih primjera.

Kad čovjek pomisli da nema dalje i da smo dotakli dno političkog života, oni nas uvijek iznenade svojom razornom kreativnošću. Opasno se graniči s bipolarnošću i šizofrenijom, što su zarazne bolesti koje se polagano prenose na naivne glasače, one kojim nikad neće dozvoliti da postanu birači (zato ih i trpaju u torove). CIK je samo izvršni organ te politike. Sumanute politike koja u 21. stoljeću ne dozvoljava biračima da budu pojedinci, indivudue i misle svojom glavom… Sto ljudi se može strpati u karantin, izolovati i liječiti, ali šta kad zavlada pandemija – imamo li kapacitete za stotine hiljada zaraženih?

I ko će to ozdraviti!? Pretstavnici međunarodne zajednice se ne miješaju u svoj posao, a društvo je tako podjeljeno i atomizirano da niko nema snage napraviti neki, pa i minimalni, zaokret i usmjeriti trendove prema gore. Bez uduplanog rasta i razvoja, i investicija, ne može se smanjiti zaostajanje (ili razlika) za prosječnim evropskim državama. Onim koje su uvele minimum reda i zakonitosti, i stvorile osnov za građansko društvo. U kom nije toliko bitno šta si, već ko si i šta to možeš uraditi za sebe i svoju porodicu, a samim tim, i za državu. Koja nije i neće biti zarobljena od strane nekih kvazinacionalnih političkih elita i njihovih stranih i domaćih pomagača.

CIK je jedan od njih. Vidi se iz aviona.