Borba Davida i Golijata

Nihad ĐozićPiše: Nihad Đozić

O slučaju Dragičević je napisano hiljade tekstova

i stvari su manje više jasne, ali meni je uvijek zanimljiva uloga pojedinca u društvu ili državi. Može li pojedinac uzdrmati, a na koncu, i srušiti režim koji je, vidi se iz aviona, do guše upetljan u tragični događaj? Ubijen je dvadesetjednogodišnji mladić u čudnim i neubičajnim okolnostima, s tim da neke indicije govore da je usmrćen ritualno. Obično je to rukopis mafije, što i režim stavlja u problematičan odnos. Da li su učestvovali, zataškavali i prikrivali, tek treba Tužilaštvo da odgovori. Ali, možda je i Tužilaštvo dio režima?

Davor Dragičević, otac ubijenog mladića, često u javnim istupima ističe da je on konobar i sad se postavlja pitanje – može li konobar naškoditi režimu, ako je prije toga režim naškodio njemu? Čini se da je odgovor potvrdan, što govori i o Davoru i o režimu. Moć je u pojedincu, ma koliko režim bio čvrst i stabilan. Naravno, puno je onih koji iz moralnih razloga pomažu Davoru jer je ključna činjenica da je njemu ubijen sin, a počinioci još nisu otkriveni i kažnjeni, iako je prošlo dovoljno vremena da se objave rezultati istrage. Svi sve znaju, ali niko neće javno da kaže. Koga štite?

Još niko nije odgovarao za propuste u istrazi i ‘činjenice’ koje su izrečena na, sad je već svima jasno, sramotnoj konferenciji za novinare kada je slučaj okvalifikovan kao ‘zadesan’, a pokojni David proglašen za narkomana i provalnika. Ako ništa drugo, postoji institut ostavka iz moralnih razloga ili suspenzija do konačnog razrješenja slučaja. Nije li čudno da se po tom pitanju ništa ne događa, a na drugoj strani se hapse i kažnjavaju oni koji se opravdano bune i iskazuju svoje nezadovoljstvo na ulici. Pa gdje bi drugo, ako režim drži sve konce u svojim rukama?

Davor je, možda i iz bjesa i očaja, pokazao nevjerovatne organizacijske sposobnosti ili govorničke vještine kada je uspio uzdrmati režim iz temelja. Sada vidimo da iza te krute, nadmene, bahate i klijentelističke vlasti ne stoji ništa i to je prava slika svakog režima koji svoju priču gradi na lošim i nepoštenim temeljima, bez obzira kako krov izgleda. Dok je, s druge strane, postament pojedinca čvrst i stabilan. Nažalost, uzroci su tragični, ali su motivi opravdani. Svako pošten i pravedan će se identifikovati sa Davorom, prije nego sa režimom jer on je slika s ljudskim likom.

Naravno, vrhuška će to proglasiti za pokušaj ‘državnog udara’ (u entitetu?) jer drugih argumenata nemaju, ali mi vidimo da je Davor Dragičević srušio Golijata na koljena, s mirnim i dostojanstvenim protestima. Nigdje nije bilo rušenja, palenja i sile, sve je obična ljudska riječ napravila. Eto, koliko je režim jak i sposoban da se suprostavi pojedincu. I nije mi jasno zašto diktatori, uvijek iznova, prave istu grešku i silom se obračunavaju s neistomišljenicima, ako u demokratskom društvu postoji sloboda mišljenja i govora, okupljanja i iskazivanja nezadovoljstva. Ili su krivi ili su glupi?

Davor Dragičević će, na kraju, svoju bitku dobiti. On je već moralni pobjednik, ali mu to neće vratiti sina. Možda će spasiti neke druge sinove i možda će se konačno uspostaviti društvo na zdravim temeljima i pravna država u kojoj će svi pred zakonom biti jednaki. Uslov je pojedinac i njegov tretman i angažman, a ne da se klijentelističke grupe kriju iza nekih apstraktnih kategorija. Što je pakao za istinu i pravdu i raj onima koji žele da prisvoje državne resurse za sebe. Što dovodi do velikih razlika i pojačava ‘stepen zaoštrenosti’ kad je rušilačka sila jedino rješenje. Zato je bolje spriječiti, nego liječiti.