Ali omiljena tatina priča je bila ona kako su se dedo i nena vjenčali. Naime, mladi efendija se uputio na prvu službu u Ljubinje. Došao je u svoju novu džamiju, i namjerio da se Bogu obrati da mu tu pomogne da se skrasi i da stvori dom i porodicu. Kako se nekim čudesnim putem, a bez Facebooka i Instagrama kroz moćno Ljubinje pročulo da je stigao mlad i samim tim spreman za ženidbu hodža, tako su se cure poredale na prozoru od džamije i virile. Niko ne zna koliko ih je bilo, ali je moja pranana, tačna kao sat, bila najbliža staklu. U neka doba, i staklo i demiri su popustili pod gurkanjem žena, i dok je pradedo pao na sedždu, sila mladih dama je progurala moju prananu kroz razbijeno staklo i demire ravno u vidokrug mladog hodže koji je u čudu podigao glavu.

Nakon što se valjda dovoljno sabrao pa je obavio molitvu, krenuo je po Ljubinju da obilazi kuće i traži mladu koja je razbila prozor u džamiji. Bez staklene cipelice, i uz siguran strah koliko može da košta prozor početkom 20 vijeka negdje u nekom Ljubinju, pranana je ipak priznala krivicu. A on je ostatak života gledao u nju kao u najveći Božji dar…