ozren kebo

Blud

ozren kebopiše: Ozren Kebo

Šta znači fraza protivprirodni blud?

Evo ja ću vam, da se ne mučite, odmah odgovoriti. To znači samo jedno – da postoji i prirodni blud. Prisutna je, međutim, i u jednoj i u drugoj frazi dobra doza definicijskog džumbusa, jer kako drevni tako i savremeni čuvari morala odredili su da je blud sam po sebi neprirodan pa je, prema tome, izraz protivprirodni blud pleonazam, a prirodni blud kontradikcija.

I šta je u stvari blud? Ako se vrlo uslovno složimo da tom prilikom govorimo o izvjesnim seksualnim prestupima, postoje samo tri nedozvoljene situacije:

– blud s djecom,

– blud sa životinjama,

– nasilni seksualni odnos.

Sve tri forme su odvratne, zakonski kažnjive i ne mogu pod kožu. Ali su istovremeno i prirodne, jer postoje. Mi smo to, mi smo ta priroda, čak i kad bludničimo u gradu. Ljudi tradicionalno blud vežu s još jednim nedovoljno definiranim pojmom – moralom. To što je nešto po nečijem sudu nemoralno, ne znači da je neprirodno. Jer moral je fleksibilna kategorija, prevrtljiv koliko i čovjek sam, podložan mjestu i vremenu kao malo šta oko nas. Patrijarhat i matrijarhat nejmaju isti moral. Društvo poligamije i društvo poliandrije također. U 19. stoljeću ubijali su zbog nečeg u čemu mi danas uživamo. Jug slavi stvari koje sjever prezire i vice versa.

Ako izuzmemo gore pomenute tri odvratnosti, oko kojih bi morao postojati univerzalni konsenzus, i vratimo se početnom terminu, neminovno dolazimo do pitanja šta ima loše u bludu? Religije propisuju da je svaki seks prije ili izvan braka blud. Po toj definiciji, Zemlja je planeta bluda, jer malo ko danas čeka matičarevu (u našem slučaju – reisovu) dozvolu da bi ga složio. Hoće se reći da je razvoj čovječanstva potpuno obesmislio mnoge fabričke postavke, među njima i bludničenje, koje je danas neka vrsta bijega od politike, moći, vlasti… Malo nam je bijegova na raspolaganju: alkohol, “blud”, droga, pasivna konzumacija sporta kao pseudokompenzacija za naš znoj. Naravno, i umjetnost.

Evo još nešto. Blud je, ako vec insistirate na njegovoj nepoželjnosti i ne može vas se uvjeriti da nije tako, ipak samo individualni (mikro)prestup. Savremeno doba donijelo je neka nova zla, recimo – korupciju, krađu, privredni kriminal, ekološku destrukciju, nepotizam, razaranje privatnosti, oružja masovnog uništenja, gomilanje bogatstva i moći, eksploataciju radne snage…

E sad, ko je veći grešnik, dečko koji ga usred kolaboracionističke eksplozije hormona tri put dnevno otrese ko stolnjak, ili moćan pojedinac koji nam iz očiju krade naše zajedničko dobro? Ili neko ko sistemski uništava rijeke?

Ko je god opsjednut brigom za seksualno zdravlje nacije, umjesto da se usredsredi na moćnike koji kradu, kasni za vremenom 300 godina. Ako vam još niko nije rekao, evo opet moram ja – drkanje, preljub, orgije, istospolna ljubav, nudizam, promiskuitet, otvoreni brakovi, kao i blagi opijati, odavno su dekriminalizirani i ušli su u zonu ljudskih prava, odnosno čovjekove privatnosti. U nas kad se spomene tolerancija, taj se genijalni izum aplicira samo na tri pojma – Bošnjaci, Srbi i Hrvati. To je toliko arhaično i daleko od istine da svaki put kad u istoj rečenici spomenete toleranciju i neki od naših naroda, na Antarktiku ga jedan kraljevski pingvin u znak protesta složi nečijoj tuđoj pingvinici. Pa se vi igrajte neprovjerenim značenjima.

Tolerancija bi trebala biti jedina forma zajedničkog življenja, univerzalni model u kojem vjernici i lgbtovci žive u istom ulazu i neizmjerno se poštuju, u kojem džiberi i hipici u kohabitaciji idu na utakmice Veleža, tolerancija je play lista na kojoj su Džej i Pink Floyd, Halid i Protest, Velahavle i Ado Gegaj, Damir Imamović i Indira Radić, Tifa i Alen – rame uz rame. Zakon bi po svojoj prirodi trebao biti na strani tolerancije. Tj. da pruži dostojan život svima. Nema ni 30 godina kako su ovdje ljudi ubijani zbog pogrešnog imena. Sad liječimo rane i pokušavamo ući u društvo diverziteta, što nam strašno teško ide. A ni oružani sukobi, evo vidimo, opet nisu isključeni…