U Berlinu, na ukletom kolodvoru u Grunewaldu …

piše: Mile Lasić

Prije par dana sam u Berlinu svratio na benzinsku pumpu u berlinskoj četvrti Grunewald, previdjevši da su ulice zapriječene u ovom dijelu glavnoga njemačkog grada, pa sam obišao nehotimice i „ukleti kolodvor smrti“ u Grunewaldu i jezero Wannsee, čuveno po konferenciji (Wannseekonferenz) o „konačnom rješenju židovskog pitanja“, pa su mi navrla sjećanja od prije par desetljeća: otuda i ova moja reportaža iz 2001.

S radio valova je stizala obavijest da je čuvena Friedrich Strasse zapriječena, te da se kolima ne može stići u „vladinu četvrt“ u Berlinu, niti iz blizine razgledati Reichstag, Kanzleramt, ili pak Brandenburska kapija, te druga znamenita mjesta u strogom centru grada, u kojem se povijest i suvremenost prepliću kao malo gdje drugdje na svijetu. Jer, tu na onoj praznoj ledini, ispod koje se nalazio „Hitlerov bunker“, koliko sutra niknut će i Spomenik ubijenim Židovima Europe, njih oko šest milijuna, a možda će i Sinti i Romi doći na svoje, njih se do sada slabije slušalo i uvažavalo.

Razgovori s „dr. Krležom“

Tražeći „tursku četvrt“ u Berlinu, ili „mali Istanbul“ kako se još tepa Kreuzbergu, prolazimo kolima pored komadića, grafitima išaranog „Berlinskog zida“, koji ovih dana postaje temom dana i ne na prvom mjestu zato što 13. kolovoza pada 40-obljetnica početka njegove gradnje. (Ovi redovi su nastali 2001. godine, u Berlinu i Njemačkoj se sve stubokom izmijenilo – u međuvremenu je podignut i spomenik umorenim europskim Židovima, sastavljen od više od dvije tisuće manjih ili većih mermernih blokova u strogom centru, ali i s tim se Berlinjani ležerno ophode. Usput, jedna od ulica koji vode ovom spomeniku nosi ime Hannah Arendt.)

„Zidove“ u glavama je uvijek teže razgraditi, zapisao sam prije desetak godina, baš zahvaljujući političarima ponosita i plitka čela, kako to pokazuje i balkansko i berlinsko iskustvo, jer i neki njemački političari u kampanji za berlinski Senat iz čiste obijesti špekuliraju s time da nekima nedostaje „Zid“ i bodljikava žica. Kuda se samo istopila čežnja s obje strane „Zida“ koja je u konačnici i dovela do njegova rušenja 1989. godine, pitao sam se i tada i često potom?

Do u kasnu noć smo bili u društvu s Borom Ćosićem i njegovom (u međuvremenu umrlom) Lolom, koji točno onoliko koliko traje agonija na Balkanu i žive u Berlinu. U međuvremenu imaju kultni status među apatridima u Berlinu s južnoslavenskih prostora kojima ratovi nisu posve pomutili pamet, te na berlinskoj književnoj sceni. Bora Ćosić se ne može požaliti da mu je u književnom pogledu u Berlinu išlo loše. Nakon tri knjige kod „Rowohlta“ i prijevoda „Carinske deklaracije“ kod „DAAD-a“, upravo se kod uglednog „Suhrkampa“ pojavila Borina prva zbirka pjesama, posvećena mrtvima (“Die Toten“), koju je iz njega iznjedrila tuga i melankolija egzilskog života. Prve recenzije uglednih i suptilnih kritičara („Neue Zürcher Zeitung“, „Süddeutsche Zeitung“ i dr.) su izuzetno povoljne. Na nedavnim „susretima svjetskih literatura u Berlinu“ u publici je za vrijeme Borinog „čitanja“ sjedio i Charles Simich, neosporni autoritet po pitanjima poezije i u SAD i u Zapadnoj Europi. „Bora se ponaša kao pjesnik početnik“, zadirkuje ga Lola, koja je poetsku zbirku prevela na italijanski jezik, a Bora ne umije objasniti kako se to u 68-oj godini postaje pjesnik. Odgovor je u stvari dobro znan, ili jesi ili nisi, godine su ionako jako relativna stvar. Uživamo u Borinoj enciklopedistici, izbrušenim ocjenama njemačke i južnoslavenske knjižarske i književničke situacije i stidimo se naše površnosti.

Spominjemo Petera Handkea, u čijoj čuvenoj „obrani Srba i Srbije“ Bora ne vidi ništa drugo do duboko potcjenjivanja srpske kulture. Njegov „obračun s Handkeom“ je doprinio njegovom imageu ovdje, ali mu je donio i dodatne probleme. U razgovor na velika vrata ulaze i Dževad Karahasan, Ivan i Dubravko Lovrenović, koje Ćosići dobro poznaju, a s Dubravkovom doministarskom funkcijom su prijatno iznenađeni. Danima poslije će nas proganjati misao da u Berlinu nismo bili s autorom „Doktora Krleže“, i više od 40 drugih knjiga-bisera, nego s „Dr. Krležom“ osobno. U Berlinu intelektualni guru, a u Jugoslaviji ga brkaju s njegovim prezimenjakom, kvazi-piscem, kojemu je „sunce sve dalje“, kojemu se, zapravo, odavno pomračilo. Zbog njega i njemu sličnih Bora Ćosić i stanuje u Berlinu…

2. Pas koji je volio „kolodvore smrti“

Početak je srpnja, sparno je već u rano nedjeljno jutro. Zagrobnu tišinu remeti ptičji pjev iz obližnjih zelenih krošnji i jedva čujan glas na engleskom jeziku, koji pokušava mladomu muškarcu i ženi, obučenim u šorc i majicu, s naočalama na glavi i turističkim torbama na ramenima, približiti tragediju i zločin od prije više od pola stoljeća. Vijenac uveloga cvijeća i gomila poluizgorjelih svijeća leže bezživotno ispod spomen ploče na berlinskom „kolodvoru smrti“, samljeveni sinošnjim prolomom oblaka nad Berlinom.

Na beskrajnom nizu malenih metalnih pločica, s obje strane kolosijeka, kojim već pola stoljeća ne prometuju ni roba ni ljudi, uklesan je identičan tekst, s promjenljivim brojevima, koji obaviještava znatiželjnike koliko je kojeg dana, mjeseca i godine s ovog mjesta odvedeno „berlinskih židovskih sugrađana“ na njihovu posljednju vožnju u (ne)izvjesnost, u „Nigdjevo“. Jedan dan 30, govori prva ploča, drugi dan 50, priča druga, a ovoga je dana, kaže treća, čitavih 100, dok je četvrta posve ponosna na njenih 130 „putnika“…

Sistematični i marljivi „Hitlerovi dobrovoljni dželati“, kako bi to formulirao Daniel Goldhagen, potrudili su se svojski i uspjeli su za par godina uništiti berlinsko židovsko stablo, koje je ovdje puštalo korijene skoro tisuću godina. Kažu da je nacistima najviše smetalo što su Židovi bili Nijemci, prije nego što su postali Židovi, a priča zvuči tako poznato i vodi nas direktno u balkanske jazbine duha i oživljuje tragediju jednog naroda i jedne zemlje u srcu Balkana…

Ne zavaravajmo se, poručuju suptilne analize njemačko-židovskog prokletstva, nije bilo i nije ni danas riječ samo o ludom „Vođi“ i njegovim malim imitatorima, nego o kompleksnome uzajamnom odnosu luđaka i mase sljedbenika, koji su „Führera“ trebali i koji ga jos uvijek trebaju. A u pozadini je fenomen frustrirane i zakašnjele nacije, nezreo odnos prema sebi i svojim susjedima, te svojemu mjestu u svijetu. Tako barem piše Christian Graf von Krockow u knjizi „Hitler i njegovi Nijemci“ (Hitler und seine Deutschen, List Verlag, München, 2001.), koja je vjerojatno aktualnija na Balkanu nego u Njemačkoj, jer kod nas „Führeri“ rastu na svakom ćošku, u svakom imalo tamnijem kutku, čega se većina i ne stidi, nego se vlastitim brlogom još i ponosi. Učiti toleranciju i solidarnost, te preduprijediti „Führere“ dok su mali i nejaki, poručuje Graf von Krockow, drugoga lijeka nema.

Na početku puteljka koji vodi „kolodvoru smrti“ u berlinskoj četvrti Grunewald, te na unutarnjoj strani kolosijeka, okrenutoj zahrđalim tračnicama, stoje dvije metalne neugledne table na kojima se može pročitati da je od početka 1942. godine, kada je na čuvenom savjetovanju Hitlerovih glavešina, tu u blizini, u dijelu grada sa poetičnim imenom Wannsee, donesena odluka o „konačnom rješenju židovskog pitanja“ („Wannseekonferenz“), pa do ožujka 1945. godine, s majušnog kolodvora u Grunewaldu „otpremljeno“ u Auschwitz, Theresienstadt i druge koncentracijskee logore svih 50.000 berlinskih Židova.

… Na ukletom kolodvoru u Grunewaldu može se, bez velikih naprezanja, zamisliti nepregledna kolona Berlinjana na putu za „Nigdjevo“, ili Nirgendwo, rekli bi Nijemci. (Otkud baš u ovim rječima toliki sklad tona i značenja, kojeg skoro i nema drugdje, teško je objasniti, ako odgovor ne leži u metafizičkoj sklonosti za posrnućem i kod njemačkog i kod balkanskih naroda!) Ne treba biti posebno senzibiliziran da bi se ugledala kolona ljudi bez prtljaga, sa žutom trakom oko rukava i strahom u očima, okružena „arijevcima“ s džukelama na uzici, nepomična izraza, spremni na sve, izuzev na dobro. A ljudima sa Balkana se može dogoditi da u spomenutom „filmu“ ugledaju i kolone očajnika iz Vukovara, Zvornika, Mostara, Srebrenice, na njihovom putu u „Nigdjevo/Nirgendwo“…

Bez riječi, pognutih glava, vraćamo se u podnožje „spomen obilježja“ u Grunewaldu, jednog od tisuće u Berlinu. Do podnožja se, naime, dovode turisti i radoznalci autobusima da vide – u sklopu razgledanja grada – i ovu turističku znamenitost. Na sred puteljka, u neposrednoj blizini spominjane spomen ploče, mučio se ogroman smeđi pas s njegovom jutarnjom toaletom. Bilo mu je, naravno, boje nacističke uniforme. Džukela je, nakon obreda, njemački pedantno trljala guzicom o kaldrmu, na što su se njegovi vlasnici, koji su sjedili u obližnjem „Biergartenu“ i bezbrižno uživali u pivu, ponosno osmjehivali.

U idiličnom Grunewaldu i ponovo samosvjesnom Berlinu, vodećoj europskoj metropoli, europskom New Yorku i turističkom magnetu 21. stoljeća, što se sve ne može pročitati u priručnim turističkim materijalima i gradskim vodičima, u kojemu džukele kao po pravilu tore po spomen obilježjima, kao i na Balkanu, slušamo spikerov ravnodušan glas, kako je neka, tek privedena osoba pred Tribunal za ratne zločine u Den Haagu, izjavila da ne priznaje nadležnost Tribunala i da se ne osjeća krivim. Odnekud nadolazi prisjećanje da je u Nürnbergu samo Hitlerov arhitekt Albert Speer osjetio grižu savjesti i izjavio da se osjeća krivim. Da između nekadašnjih „legendi“ i ove „živuće“ iz Den Haaga nema razlika, tvrde odavno ljudi poput Bogdana Bogdanovića, ili Bore Ćosića, ali ih je malo tko mogao ili želio čuti. Ratni bubnjevi su uvijek jači od pjesnikovog krika i njegove suze.

3. Zgrada Misije FNRJ/SFRJ/SR Jugoslavije

Posmatramo u povratku i druge grunewaldske znamenitosti, dok se vozimo „berlinskim Dedinjem“. Svuda okolo su arhitektonski zanimljive kuće, s izuzetno skladnim linijama, pedantno uređenim dvorištima, njegovanim cvijetnjacima, podšišanom travom i uredno potkresanim drvećem. Nekada su, uglavnom, pripadale onima što su „otputovali“ prije više od pola stoljeća s „kolodvora smrti“ u „Nigdjevo“. Danas u njima žive rijetki predratni vlasnici, te potomci onih što su držali džukele na uzici grunewaldskoga kolodvora. Neki od njih izuzetno vole pse čistokrvne pasmine i posve izvjesnih boja. Ponekad ih izvode u šetnju i na jutarnju toaletu do „Biergartena“, takorekući tu u susjedstvu, do podnožja nekoga napuštenog, avetinjskog kolosijeka…

U jednoj oronuloj, pa ipak reprezentativnoj vili na Grunewaldu bila je godinama smještena i Vojna misija Titove Jugoslavije, a sada je u njoj ambasada zemlje koja se na Zapadu zove „ostatak Jugoslavije“. Upravo postignutim sporazumom među novim poglavicama na Balkanu o raspodjeli diplomatsko-konzularnih predstavništava u vlasništvu nekadašnje velike zemlje, zgrada Misije FNRJ/SFRJ je pripala SR Jugoslaviji. A šta će s njom biti i kada će to biti, zna vjerojatno samo par posvećenih…

Kupljena je neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, kada se tadašnja Jugoslavija ubrajala u „sile pobjednice“, od nekoga berlinskog Židova koji je imao sreću da je zbrisao na vrijeme iz Hitlerove Njemačke, te nesreću da je nakon rata bio sirotinja kao i mnogi drugi u tadašnjoj Njemačkoj. Prodao ju je, kažu jedni, za kamion pun slanine, dok drugi tvrde da je kamion do pola bio ispunjen slaninom a od polovine cigaretama. Kada ju je pokušao povratiti pred nekim berlinskim sudom, tvrdeći da ju je prodao ispod svake cijene, uvaženi suci su ustvrdili da je kamion slanine tada bio vrijedniji od gomile novčanica bilo koje valute. Bilo kako bilo, od 1953. godine zgrada je bila i jeste u vlasništvu neke od Jugoslavija, koje izgleda uvijek raspolažu s dovoljno sirovog mesa, a nađe se i cigareta. A, slanina i posebice cigarete, mogu biti u vremenima kada stotine tisuća i milijuni otputuju vlakom za „Nigdjevo“ izuzetno jak ustavno-pravni argument…

Berlin, 05. srpnja 2001., Berlin 24. svibnja 2022.

Vidjeti i u pdf formatu u knjizi: Lasić, M., Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja, FES, 2015., strane od 97. do 102.:

https://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/11336.pdf

Slijeva na desno: pored mene je Žarko Puhovski, do njega je Dino Mustafić, pa do njega Žarko Korać, do kojega je čovjek iz Prijedora, koji žiivi u SAD ali kojemu se ne mogu sjetiti imena, a do njega Srdjan Puhalo …