Jedan od najvećih mojih dobitaka prelaskom u Beograd, u Balkanološki institut SANU, u drugoj polovini osamdesetih godina XX vijeka, bilo je poznanstvo sa Ninom Seferović. Nina Seferović bila je vrstan etnolog i kulturni antropolog. Bila je to i fizički i duhovno prelijepa žena. I prepametna, previše pametna i previše sposobna, i previše svoja i za beogradsku sredinu. Upoznali smo se kada je otpočela rad na izložbi derviških predmeta iz fundusa EM u Bgdu. Mislim da su je na mene uputile rahm. Rabija Hasanbegović-isto Mostarka i kustos EMa svojevremeno- i rahm. Vezira Džumhur-Pelivan, pastorka moje tetke rahm. dr Bule Filipović.

Osim toga moja rodica Emela Filipović, koja je godinama bila dopisnik RTVSa iz Bgda i koja je jedva živu glavu iznijela iz Bgda u aprilu ’92-e bijegom u Beč, dobro je poznavala Ninu. Ono što je Nina tada obrađivala bili su derviški predmeti koje su nabavljali još Sima Trojanović, Tihomir Đorđević, Gliša Elezović, Borivoje Drobnjaković i koji su decenijama kupili prašinu po depoima. Svi su ih se nekako bojali, svima su bili nekako strani. Nina je to iznijela na svjetlo dana, očistila i konzervirala, a zatim briljantno obradila. Sjećam se npr. jednog jedinstvenog predmeta, iz Skoplja porijeklom. Šejhovi derviških redova ponekad obavljaju četrdesetodnevno samokaštigovanje-čille i lišavaju se sna potpuno ili gotovo potpuno naslanjajući glavu na posebne držače od livenog gvožđa, koji su krajnje neugodni da zapravo sprečavaju san.

Predmeti su to ponekad krajnje lijepo izrađeni, a takvi su bili i ti skopski. Sve je to Nina izuzetno dobro obradila, svaki savjet poslušala, smjesta nabavila knjigu i rad koji bi joj se naveo kao pomoć za determinaciju. Pripremao se veliki skup u SANU o derviškim redovima. Memorandumovci su dobili nervni slom i pokušali da zaustave skup. Onda se ispostavilo da na skupu glavna vedetta treba da bude Alexandre Popovic, mlađi brat Miće Popovića jednog od udarnih memurandumovaca, i glavnog Siminovca, uz Ćosića i Žiku Stojkovića. Onda je tadašnje Predsedništvo SANU odobrilo skup pod uslovom da se proširi i na hrišćanske jeretičke pokrete te da na skupu govori i ovih dana krokodilskijem suzama oplakivani Risto-Amfilohije. Risto je govori svoje standardno predavcanje o agapi koje sam te, 1989. g., slušao već dva puta u Bgdu, na dvije različite tribine, pa zatim na rečenom skupu. Na skupu su se pojavila i braća Bokan, a još jedan pok . prijatelj beogradski, advokat Aleksandar Lončar, upozorio me da bježim od braće Bokan k’o đavo od krsta jer oko njih samo kosovi zvižduću. Nije Aco znao da ja dobro znam sve Bokane od selâ oko Sanskog Mosta i u kojim su oni to službama udruživali svoj rad. Ninina izložba je bio dio tog skupa, po opštem uvjerenju istinskih učenjaka (od pok. Verene Han do pok. Radmile Tričković) bila je najbolji dio tog skupa. No, već pred finalizaciju su počeli problemi. Naime, Nina je napisala studijski, naučni, katalog i , odjednom, više nije bilo para za štampanje. Završilo se sa mizernim tzv. folderom. Jedan sjajan naučni doprinos nije objavljen.

Sve je to Nina objašnjavala atmosferom i u EM i u Beogradu poslije VIII. sjednice i pada Ivana Stambolića i Dragiše Pavlovića. Nina je otvoreno govorila, jer bila je otvorena po prirodi, o sumanutom srpskom nacionalizmu koji se iz Francuske 7 preselio u CK SR Srbije. Niko joj ništa otvoreno nije činio, ali počela su sitna podmetanja, krupnija podvaljivanja, neukusna ogovaranja, te je situacija za nju, u jednom trenutku, u toj sredini postala nepodnošljiva. Govorila je o svom skorom prelasku u Muzej afričke umetnosti kao spasu. U jednom razgovoru, otkrio sam da Nina, na primjer, izvanredno dobro poznaje orijentalističku literaturu o pojavi Islama u Eritreji na istočnom rogu Afrike. No, satrli su je psihičkim terorom i malo joj je još vremena ostalo. Godine 1991 bio sam u Sarajevu duže i, vrativši se u Beograd, otišao sam do svoje profesorice pok. Dušanke Bojanić, na Slaviju, na ugao Njegoševe i Kidričeve ulice. Dušanka je imala suzne oči. Pitao sam je šta joj je, a ona je odgovorila da joj je Đurđica (Petrović, Ninina profesorica-op. N. F.) upravo javila da je Nina umrla. Dušanka je bila emotivac, ali u nauci nepotkupljiva. Tu je cijenila samo vrhunski kvalitet. „Ali, šta je sve to dete još moglo da uradi, da joj nisu svakodnevno trovali život!“

Poslije par dana i poslije sahrane-mislim da je bila kremacija-ponovo sam bio kod Dušanke, a tu je bila i Đurđica Petrović. Đurđica je pomenula kako je mnogo prije Miloševića pokušala da agituje za Ninin izbor na fakultet ali joj je jedan od tadašnjih vrhunskih moćnika FF BU rekao otprilike ovako: „Ako se budeš i dalje zalagala za tu Turkinju, mogla bi i Ti da letiš napolje!“. Ja sam dodao da Seferovići nisu Turci nego čisti Sloveni, stari Mostarci, a Đurđica je, sarkastično, dodala :“Imala je ona i stari Beograd u familiji comme il faut da ne može biti veći, još od Obrenovića su u čaršiji, ali Turci su ipak Turci. Nusret je Nusret, Mensur je Mensur“. Dušanka je pomenula da je potpuno istu historiju doživio Nenad Fejić, unuk reis-ul-uleme Fejića jer je njegov eventualni izbor na FF BU dovodio do histeričnih ispada jednu đeneralsku ćerku koja i danas sjedi u SANU. Danas je Fejić jedan od najuglednijih medievista na francuskom govornom području,a francuski govori kao član Francuske akademije što sam lično imao prilike da se osvjedočim. Nenadov šukundjed po majci bio je lični odgojitelj Knjaza Mihajla, al’ ako Ti je dedo Ibrahim-efendija priča se završava s time. Zato ovu izložbu u Manakovoj kući pozdravljam, ali je dočekujem s podijeljenim osjećanjima.

Napomenuo bih da je moj otac. Muhamed Filipović ako to treba izričito reći, izuzetno cijenio i Mensura i Nusreta Seferovića, te njihov cjelokupan, javni, politički, diplomatski, književni i publicistički rad.