stojan

Poruka Prijateljima

miodrag milicevicALBANSKA GOLGOTA – DEDA KOLE

Piše: Miodrag Milićević

Čitav dan pijuckam lagani roze po ovoj teškoj sparini. I pored toga što je roze tanak, vino je vino i u mom slučaju često ne izađe na dobro kasnije u besanoj noći. Prebirem po stotinama mojih radova i nalećem na meni veoma bitan akvarel (u prilogu). Nazvao sam ga ALBANSKA GOLGOTA. Gledam u te jedva prepoznatljive i zamrljane siluete ljudi u susnežici i pred oči mi izlazi moj deda Kole. Odlučujem da ponovo objavim moju podužu pisaniju čije delove su neki od vas ranije pročitali. Svesno rizikujem da me neki od mojih zemljaka ponovo osude kao nepatriotu i nedovoljno dobrog Srbina. Uostalom još u onim ludim devedesetim su me moje radne kolege sažaljevale uz komentar da mi se „dedovi Solunci prevrću u grobu od sramote koju im nanosim“. Biće i dalje takvih komentara ali ja ovo jednostavno dugujem mom deda Koletu a negde u maliganskoj izmaglici mi se pojavljuje i izmaštani lik Esad paše.

Ko ima živaca neka pročita a ostali neka slobodno preskoče ovu pisaniju:

O MOM DEDA KOLETU, NEPOLITICI, ČOVEKOLJUBLJU…I ZAŠTO DA NE: O LJUBAVI

U našoj kući se nije govorilo o politici. Kada sam bio mali najviše sam voleo da se pritajim uz koleno nekog od mojih dedova, dok bi oni pričali meni neobične i zanimljive priče o svojim vojevanjima i prošlosti. Ne sećam se da su i tada pričali bilo šta, što bi se moglo smatrati politikom, ili sam ja bio isuviše mlad da to shvatim. Iako je najveći deo tih razgovora bio ispunjen uspomenama iz Albanske golgote, nisam u njihovim prostodušnim i iskrenim pričama osetio ni trunku mržnje protiv Arbanasa, kako su oni isključivo zvali Šiptare, odnosno Albance. Ja sam reč Šiptar prvi put čuo tek u šestom razredu osnovne škole na času istorije, od moje stroge nastavnice istorije, Cvete Simić, koja je tu reč izgovorila samo da bi nam podvukla da je ne smemo koristiti, već da našu braću sa Kosmeta, moramo da zovemo Albancima.

Kosovski mit za moje dedove kao da nije ni postojao. Spominjali su i oni Obiliće, Lazare, Vuka Brankovića, ali nikada u tom svetlu. Čak sam ubeđen da niko od njih petorice, uključivši i najmudrijeg deda Miku, u to vreme nije ni čuo za Pećku patrijaršiju. Niko od njih nije Arbanase u svojim pričama predstavljao kao neprijatelje i koljače Srba.

Deda Kole, moj deda po ocu, najmlađi od petorice braće takođe je bio nosilac Albanske spomenice i imalac neverovatne ratne biografije.

Na jedinoj grupnoj fotografiji sedi na kraju desno i tada je imao blizu sedamdeset godina, najmlađi od braće a sa najmanje kose. Rastom je bio najmanji, ali bio je žilav i kočoperni starac o kome ću verovatno drugom prilikom više napisati. Nikada mu u sebi nisam oprostio što je na toj slici on jedini obuven u gumene opanke proizvodnje „Tigar“-Pirot, umesto tradicionalnih kožnih opanaka kljunaša koje su nosila druga braća. To sam nekako smatrao izdajom narodne tradicije. Inače je bio namćor ponaosob, koji je terorisao svojim hirovima ostale ukućane, ali ponajviše moju majku. I pored svega, sećam se sa velikom toplinom svoga deda Koleta.

Nikola se rodio kao deseto i poslednje dete Koste Milićevića u njegovim poznim godinama. Kada je počeo Veliki rat još nije napunio sedamnaest godina. U julu četrnaeste svi odrasli muškarci u familiji su bili mobilisani izuzev Nikole. Stari Kosta Milićević, predosećajući neko veliko zlo koje dolazi, u rano proleće petnaeste godine, naredio je Nikoli da ode što dalje i što južnije od nadolazeće austrougarske nesreće. Nikola je danima pešačio i ko zna kako je dospeo sve do Kičeva i Debra u Makedoniji. Tamo je promenio ime u Radule i svojim iskvarenim izgovorom glumio makedonsko seljače, uglavnom čuvajući ovce po obroncima Šar-planine, kloneći se i ljudi i vukova. Tamo se susretao i živeo i sa Makedoncima i sa Arbanaškim pastirima u uslovima kada su Srbijanske komite još uvek bile vrlo aktivne na tim područjima. Kao da je slutio da će se i tim putem uputiti razbijena i izmučena Srpska vojska.

Kada je počela velika Albanska golgota, dobrovoljno se u novembru petnaeste, priključio delovima Timočke divizije koja se povlačila pravcem preko Debra, Struge i Elbasana. Slagao je za svoje godine i regrutovan je kao pešadinac u Timočkoj diviziji, koja je polovinom decembra, stigla na obale mora, u Drač i Valonu. Kao i desetine hiljada drugih nesretnika, teško se razboleo i praktično bio na samrti dok su bespomoćno čekali ukrcavanje na savezničke brodove, koji se nikako nisu pojavljivali. Na kraju, kada je spao na četrdeset kilograma i više nije mogao ni da govori, zahvaljujući nekom plemenitom trećepozivcu iz okoline Krivog Vira koji je u njemu video uspomenu na sina jedinca, ubačen je u Francusku lađu koja je najteže bolesnike i ranjenike prevozila u Francuski logor u Bizerti, na severu Tunisa.

Nikola je u Bizerti više od četiri meseca lebdeo između života i smrti, ali je preživeo zahvaljujući francuskim lekarima i bolničarima. Iz tog perioda potiče tajanstvena i prelepa srebrna figurica o kojoj sam napisao posebnu priču. Čim je ojačao, prebačen je zajedno sa ostalim oporavljenim srpskim vojnicima na tek formirani Solunski front. Od tada je u svemu delio sudbinu Srpske vojske i na kraju se i on živ i zdrav vratio kući. Ubrzo se oženio i dobio svoga prvog sina Pavla, zatim mog oca Predraga, dve kćeri Desanku i Gordanu i na kraju najmlađeg sina Kostu, kome je nadenuo ime po poštovanom dedi, velikom Kosti Milićeviću,

Posle drugog Velikog rata, deda Mita je svoju ćerku udao za čoveka iz Mitrovice (tada već Titove). Teta Vera je srećno sa njim živela i rodila mu dva sina. Povremeno bi dolazili u Paraćin i sećam se da je stariji Zoran, znatno stariji od mene, neodoljivo ličio na američkog glumca Toni Kertisa. Kasnije je trbuhom za kruhom odselio u Zapadni Berlin. Divno su pričali o svom životu u Mitrovici, a mlađi sin Nenad je kasnije postao sudija u Mitrovičkom Okružnom sudu, sve dok već kao penzioner nije morao da nevoljno izbegne u Paraćin. Kada sam jednom imao prilike da ga sretnem kao izbeglog Kosovara, zanimljivo je da čak ni kod njega nisam osetio neko posebno ogorčenje, niti mržnju prema, sad već “mrskim” Šiptarima. Poslednjih godina kada nismo mogli da dišemo i normalno da živimo zbog Kosovskog mita, često sam se pitao kako ja ne delim zajednička osećanja prema tom mitu. Čini mi se da korene treba da potražim kod mojih dedova.

Braća Milićević su nastavili da žive složno u nekoj vrsti velike i brojne porodične zadruge, vredno radeći i šireći svoja imanja. Teškim radom su lečili ratne rane i molili boga da ih nikakvo zlo više ne zadesi. Nažalost, svemoguća nebeska sila im nije dozvolila da predugo žive u miru. Nesreća je došla posle dvadesetak godina; još jedan veliki rat i još crnja ljudska nesreća i patnja. Mudro predvođeni deda Mikom, Milićevići su pregrmeli nekako taj rat sa samo jednim poginulim. Moj deda Kole je sačuvao svoje sinove i kćeri i ponovo se ponadao da će ih bog konačno pogledati.

Međutim nije ih sačuvao od zla u ljudima. Petnaestak godina posle rata njegov sin prvenac Pavle je tragično nastradao u stanici Narodne milicije pod nikad razjašnjenim okolnostima. Od toga se Nikola nikada nije potpuno opravio. On je i pre toga pio ali ni manje ni više od većine ostalih Vrapčanaca. Posle tog događaja počeo je mnogo više i češće da pije i nekako se prozlio. Kada se napije kinjio je sve oko sebe, počev od trpeljivog srednjeg sina Drakčeta, mog oca, a ponajviše moju sirotu majku Milku koja je ćutke brinula o njemu pošto mu je žena, moja baba Ljubica, rano umrla.

Plahovit i nepredvidiv, moj deda Kole je naprečac odlučio da prestane da pije i to je praktično učinio u jednom danu, kada je imao oko sedamdeset pet godina. Ja sam tada bio gimnazijalac i dobro se sećam da je moj deda Kole, koji već dugo nije imao nikakvih radnih zaduženja, odjednom odlučio da čita knjige. Halapljivo je čitao sve što mu dođe pod ruku a ponajviše knjige iz moje skromne lektire. Koristio je neke jeftine, uglavnom neodgovarajuće naočare koje su mu satirale vid, ali on nije odustajao.

Sećam se da sam se jednog dana kao učenik drugog razreda gimnazije, vratio iz škole i na kapiji nalakćenog zatekao mog deda Koleta. Po običaju sam ga nehajno pozdravio, ali me je on odjednom iz sve snage ošamario, tako da i dandanas osećam kako mi uvo zvoni a obraz bridi. Zapanjeno sam ga pogledao i pitao šta nije u redu. Srdito mi je odgovorio: „Znaš ti vrlo dobro! Šta ti ono čitaš?! Aa!!“

Tek kasnije sam shvatio šta se desilo. Moj ushićeni novopečeni čitalac, deda Kole je među mojim knjigama pronašao knjigu iz obavezne lektire, „Koreni“ od Dobrice Ćosića. Gutao je tu knjigu kao i sve ostalo što mu je bilo na dohvatu i naišao je na deo knjige u kome se prilično uverljivo i strasno opisuje seksualna scena između Simke i komšije nadničara Tole. To je zgranulo mog dedu i on je mene želeo da kazni zbog bezobraznih stvari koje ja tajno čitam. Iskreno rečeno, naivna seljačka scena seksa između rasne Simke i još rasnijeg sluge Tole Dačića, je bila indirektno moje prvo seksualno iskustvo zbog koga sam neslavno nastradao.

Moj deda Kole je nakon što je prestao da pije, poživeo još trinaest godina kao strastveni pušač kumanovske žute Drave bez filtera, kao još strastveniji čitač, sve dok je mogao da pronađe dovoljno jake naočare, nikad ne uspevši da dovoljno zagreje svoje stare kosti. Sećam se da je moćna peć Kreka Veso i u rano leto grejala punom parom njegov zagušljivi mali sobičak, koji sam ja nedavno sa najvećim žarom renovirao i sačuvao. Umro je u tom sobičku, obavijen oblakom dima kumanovske Drave u osamdeset osmoj godini života.

I danas se mogu prisetiti uzbuđenja koje sam osećao kada sam u njegovoj zaostavštini pronašao srebrnu kutijicu za koju sam prvo pomislio da je karmin. Dok sam otvarao tu kutijicu od potamnelog srebra, koja očigledno decenijama nije otvarana, osećao sam kako uzbuđenje raste. U njoj je bila majušna skulptura Bogorodice, jedva dva santimetra visoka, urađena filigranski takođe od srebra, u najboljem maniru katoličke religiozne klasike. Neverovatno precizno i detaljno izvedena, me je prosto obeznanila svojom lepotom i naslućenom tajnom, koju sam kasnije i otkrio. Tajnu o mom dedi Nikoli, lebdenju između života i smrti u gvozdenom bolničkom krevetu u Bizerti; stvarnoj ili snoviđenoj prozračnoj i produhovljenoj francuskoj mademoiselle sa plišanim dlanovima….o tome sam napisao posebnu priču koju mnogo volim ali još uvek nisam spreman da je podelim sa drugima.

Posle neslavne epizode sa šamarom zbog pročitane seksi scene u Ćosičevin „Korenima“, uspostavio se poseban odnos između namćorastog deda Koleta i mene, nabubrelog šesnaestogodišnjaka. Bilo je to neka vrsta prefinjenog duhovnog ustrojstva jednog nadobudnog i ustreptalog pubertetlije i alkoholom uzdrmanog i ličnom nesrećom ozlojeđenog starca. Za razliku od blagoglagoljivog Dimitrija , pa i raspevanog deda Svete, moj deda Kole je bio slabo govorljiv i mučaljiv starac iz koga je kleštima trebalo izvlačiti i ono malo reči. Za divno čudo sve češće se dešavalo da se otvori preda mnom i progovori nekim drugim, vanvremenskim glasom o stvarima i događajima koji blage veze nisu imali sa svakodnevnim životom vrapčanskog poljoprivrednika.

Ti povremeni lucidni bljeskovi su kratko trajali i ja bih bio srećan kada bih koliko toliko uspeo da spoznam celinu opisanog događaja. Međutim češće se dešavalo da priča ostane nedorečena i meni je onda trebalo mnogo mašte da nadogradim sve ono neispričano. Neskromno rečeno ta moja mašta me nikada nije izdala.

Između ostalog moj deda Kole mi je rekao da svoj život duguje neimenovanom Arbanasu, zatim predobrom Risti Krivovircu i Majci Bogorodici. Prvu dvojicu mi je zaokružio svojom pričom a o majci Bogorodici sam mnogo toga morao mojom maštom da dozidam. Brkati i namršteni Arbanas će mi ostati večita enigma i izazov. Kad tad ću ga naslikati samo ako me oči posluže; onako kako ga ja zamišljam i kako mi ga je deda Kole sa par reči dočarao.

Iznuren i već bolešću načet mladi redov Nikola se jedva vukao na začelju kolone drugog poziva Timočke divizije. Već je dobro snežilo tih prvih decembarskih dana u nekoj albanskoj nedođiji. Sa desne strane se nazirao neki zaselak i grupice ćutkih i namrštenih Arbanasa koji su u grupicama čučali pored tog puteljka i nemo ih posmatrali. Sa druge strane puteljka je bila prava urvina, odnosno litica kojoj se dno gubilo u susnežici. Moj deda Kole je snebivajući se više gledao u te namrštene muškarce nego u put ispred sebe a kolona ispred njega je praktično već iščilila, više u susnežici nego u nadolazećem sumraku. Omakla mu se leva noga i nespretno je počeo da sulja prema urvini sa leve strane. Posle par metara se jedva zadržao grčevito zakopavšu prste u led i šiljato kamenje ispod njega. Nije imao snage ni da doziva i dahćući je polako klonuo na levu ruku i pomislio kako bi bilo lepo jednostavno zaspati i tu ostati večito. Skoro je zaspao kada je čuo neku nerazumljivu viku…tačnije razumevao je poneku reč pošto je tokom osmosečnog boravka na Šar-planini naučio po neku reč Arbanaškog. Jedan žilavi i brkati Arbanas je hitro odjurio po svog konja, zatim odmotao svoju čalmu oko kečeta i jedan kraj vezao uznemirenom konju za rep a drugi kraj pustio prema klonulom Nikoli, sve vreme vičući. Moj deda Kole je u magnovenju zgrabio tu vunenu traku i prosto u hipu je poleteo na puteljak. Namršteni brkajlija ga je otresao od snega, podigao na drhtave noge, potapšao po ramenu i sve vreme grmeći promuklim glasom ga usmerio prema odlazećoj koloni. Moj polusvesni deda ga nije ni za ime pitao…a znao je tih nekoliko albanskih reči.

Jedva se dokopao Valone, sve češće padajući i proklizavajući po ledu a onda se jednostavno skljokao u kanal pored puta, buncajući i tresući se od galopirajuće tifusarske groznice. Nije više imao snage ni da se pomakne i već se opraštao od života kada je osetio da ga neko podiže i šamara vičući „ne daj se sinko“. Temeljni trećepozivac Rista iz okoline Krivog Vira ga je na leđima nosio više od kilometra i na prevaru ga kao džak ubacio u francusku lađu. Sve krsteći se i moleći se bogu Rista je sačekao dok se lađa konačno nije odvojila od doka. Čuo sam da jedan Ristin potomak sada živi u Paraćinu i da zna za ovu priču. Moram da pokušam da ga pronađem i upoznam.

Ispričao mi je to deda Kole, onako šturo i sa minimumom reči. Međutim jasno mi je rekao da mu je taj Arbanas život spasio i da nikada neće prežaliti što mu bar ime nije saznao. Nije bilo sile koja bi naterala mog deda Koleta da kaže ijednu ružnu reč o Šiptarima sve do njegove smrti.

A onda mi je jednom, onako iznebuha rekao da mu je najdraže žensko ime Žanet. Zabezeknuo sam se za trenutak. Gradski seljak iz Vrapčana koji kao i sve njegove komšije koristi jedva par stotina svakodnevnih reči, odjedno izgovara razgovetno i nekako strasno jednu stranu, francusku reč! Tačnije, jednom je ni sa čim izazvan samo značajno rekao: “Moja Žanet je imala svilene dlanove” i zaćutao. Nije bilo šanse da mu izvučem ijednu reč više o toj tajanstvenoj Žanet, a kada mi je ta srebrna figurica došla u ruke shvatio sam da mu je to jedino što mu je ostalo od njegove Žanet…i naravno uspomena na njene svilene dlanove.

Dok sam radio u HEKOM-u upoznao sam dvojicu divnih ljudi, Albanaca. Ali Buza, taj tradicionalni i dostojanstveni muslimanski vlastelin iz ugledne Đakovičke familije je bio generalni direktor Fabrike elektromotora u Đakovici sa kojom smo sarađivali a obrazovani i gospodstveni albanski katolik Emil Baraku je tada bio njegov zamenik i pomoćnik za ekonomska pitanja. Emila sam i privatno ugostio par puta u mom stanu u Mostaru a kada sam putovao u Đakovicu bio sam počastvovan privatnom dobrodošlicom u porodičnoj kući Ali Buze. Fizički omaleni ali duhom veliki Ali Buza se umalo posvađao sa mnom ne dozvoljavajući mi da se izujem prilikom ulaska u njegov dom. Ipak sam to učinio i znam da mu je to bilo milo. Ispričao sam mu epizodu sa mojim deda Koletom i njegovom spašavanu uz pomoć konjskog repa. Ali Buza mi je uzgred objasnio da se sigurno radilo o oženjenom čoveku koji ima mušku decu, pošto su tada jedino takvi Albanci nosili traku kao čalmu oko kečeta. Bilo kako bilo, ni tada a ni sada niko me ne može naterati da mislim bilo šta loše o Albancima pa makar mi moje kolege svojevremeno zamerali da mi se “dedovi sigurno prevrću u grobu” jer nisam pravi Srbin. A tek kako bih bio srećan da bar još jednom ugostim prijatelja Emila Barakua u mom domu.

Što se francuske bolničarke Žanet tiče, lepotice sa svilenim dlanovima, biće mi do kraja života žao što nisam uspeo da ubedim mog deda Koleta da mi bar nešto više kaže o tome da li je i šta bilo među njima tokom tih četiri meseca u Bizerti. Jedino je ponavljao da mu je Bogorodica Majka život spasila a ja nešto ne verujem u to…ipak je to bila lepa Žanet.

Neka mi moja baba Ljubica, koju nikada nisam upoznao, oprosti ali ne bih imao ništa protiv da mi je i Žanet bila baba. Sada bih sa mojim dobrim prijateljem Stojanom Kujačićem pijuckao kalvados ili dobro francusko vino negde na francuskoj rivijeri a ja bih mu pričao uživo o mom poznanstvu sa njegovim ocem, velikim Mirkom Kujačićem.

Miodrag Milićević, Akvarel

stojan