jasna samic oslobodjenje

Zbog Hurem

jasna samicPariz moje mladosti (LXXVI): Zbog Hurem je sultan Sulejman kršio protokol

Sloboda je znati plesati okovan u lancima

 

Friedrich Nietzsche

U arhivama Turske postoje brojna pisma koja je Sulejman Veličanstveni pisao Roxani, svojoj Nasmijanoj, svojoj Hürem, kao što postoje i pisma koja je ona njemu pisala kad je on bio na bojnom polju.

Vladavina ovog sultana (1520-1566) poznata je po vojnim pohodima, koji su proširili granice Carstva, ali je tad donesen i niz novih zakona, zbog čega Turci ovog vladara i zovu Zakonodavcem. U Carstvu će se za njegove vladavine osjetiti napredak kako u pravu, tako i u književnosti, umjetnosti i arhitekturi.

ROBINJA SUPRUGA

Naglasiću da je Hürem, koja je dovedena u harem kad je imala petnaest godina kao robinja, uspjela da natjera sultana da prekrši osmanski protokol, i postavši Sulejmanova zvanična supruga, postala je i njegova savjetnica, naročito uticajna kad je u pitanju vanjska politika, ali ne samo to. U svojim pismima sultan je tražio od nje da ga obavještava o svim događajima na dvoru i u Carstvu, naročito dok je on bio u ratnim pohodima. Pošto sama nije znala dobro jezik, izgleda da je ex-Alexandra svoja pisma diktirala pisarima (katib). U jednom od tih pisama, dok Sulejman osvaja svijet, Hürem piše da se bez njega osjeća kao izgubljena u svemiru, da samo uz njega, njenog zaštitnika, živi svoje najbolje trenutke u životu, da samo uz njega nalazi mir. “Riječi i tinta ne bi mi bili dovoljni da iskažem svu svoju sreću i radost kad sam s tobom. Sjećanja na dane koje smo skupa proveli… ispunjavaju moje iskreno srce”. U tim pismima Roxana će isticati takođe da su sjećanja njena jedina utjeha dok je on daleko od nje.

jasna

Ne znam da li je tačno što tvrde neki istoričari da je ista sultanija toliko patila zbog sultanovog odsustva, da mu je poslala i svoju odjeću natopljenu suzama skupa s jednim svojim pismom, u kome mu veli da je on njen cijeli život, da je jedina njena životna želja da njen sultan bude sretan, da se ubuduće neće više nikad rastajati, da je on, njen gospodar, nju robinju davno začarao, i da joj je obrisao suze, usrećio je, pa je stoga ona i izabrala islam, prešla na njegovu vjeru.

Bâkî je postao pratilac i omiljeni pjesnik Sulejmana Veličanstvenog. Pisao je kaside (ode) Sulejmanu, pa ga je ovaj nazvao “prvim pjesnikom Osmanlija”

Osmanista Gilles Veinstein, zaintrigiran, poput mnogih istraživača, ovom moćnom ženom i u istoriji Osmanskog carstva i u svijetu, sa strašću je pričao i u jednoj francuskoj TV emisiji prije više godina o ovoj robinji-supruzi, čiji je jedan jedini sin koji je ostao živ, Selim II, naslijedio oca.

Veinstein je bio i saradnik ogromne izložbe koja je bila posvećena Sulejmanu Veličanstvenom u Grand Palaisu u Parizu, 1990. Tu je bio izvješen i slavni portret ovoga sultana, načinjen u majstorskoj radionici Ticijana, u Veneciji. Istovremeno je to jedan od rijetkih, ako ne i jedini portret ovoga vladara narisan za njegova života. Prodat je prije dvije godine za 5.323.500 funti sterlinga na aukciji u galeriji Sotheby’s, u Londonu.

Na izložbi su bili prikazani mnogi predmeti iz 16. vijeka preneseni iz dvorca Top Kapi Saray, od kutijica za protuotrov, do sićušnih staklenki čiju ulogu možemo samo naslućivati. Tu su bile gravure starih karata Konstantinopolisa, da ne pominjem brojne vaze, i drugi ukrasni predmeti, a u polutmini ove ogromne galerije iz belle époque, kraj Jelisejskih polja, kao da su svjetlucali samo bezbrojni dragulji izloženi takođe u nebrojenim vitrinama. Izložba je bila veličanstvena, dostojna imena vladara kome je posvećena. I nezaboravna.

Sulejmanu Veličanstvenom su se divili mnogi njegovi savremenici, pjesnici, a među njima naročito veliki pjesnik Bâkî (Mahmud Abdulbâkî, 1526-1600).

Bâkî potiče iz siromašne porodice, ali je zahvaljujući učiteljima koji su primijetili njegov talent, uspio da se upiše u medresu, gdje je bio dobar đak. Tokom školovanja razvili su se njegova radoznalost i talenat za poeziju, u čemu mu je pomogao pjesnik Zati (1471-1546). Zahvaljujući tom pjesniku, ambiciozni Bâkî je postao pratilac i omiljeni pjesnik Sulejmana Veličanstvenog. Pisao je kaside (ode) Sulejmanu, pa ga je ovaj nazvao “prvim pjesnikom Osmanlija”. Ljubav prema Bogu, Poslaniku, opijenost, vino njegove su teme kao i mnogih drugih klasičnih pjesnika Carstva i, naravno, i mističkih pjesnika.

Smrt Sulejmana Veličanstvenog ponukala ga je da napiše vrlo lijepe stihove koje mnogi smatraju remek-djelom.

Ja sam prevela nekoliko tih stihova na naš jezik i objavila ih u svom romanu “Mraz i pepeo”:

O ti, žigosan biljegom slave, vazduh treperi od tvog imena i valovi se dižu,

Onog dana kad tvoj plodni život se svrši, grimiz vrta mrtvim lišćem se pokri.

Zemlja, to je posljednja kap pehara smrti što samo On može da Ti pruži…

Nek’ ovo pero, korotom nadahnuto, skine sa svijeta žrtvenu odjeću.

Bâkîjeva pjesnička zbirka Dîwân pojavila se prvi put na jednom evropskom jeziku, 1825. godine, a preveo ju je na njemački veliki orijentalista Joseph von Hammer-Purgstall. Diwan broji 14 kasida, 204 gazela i niz drugih pjesničkih formi napisanih u distihu. Mnogi smatraju da je najbolja pjesma ona koja je posvećena Sulejmanovoj smrti.

Pošto sam već pomenula najvećeg pjesnika Sulejmana Veličanstvenog, koji je istovremeno bio i jedan od najvećih osmanskih autora, reći ću onda i to kako je završio. Nakon Sulejmanove smrti, njegov sin Selim II, kome je Bâkî ipak napisao odu (kasidu) kad se popeo na prijesto, pokušao je da ga ukloni sa dvora, ali ga je Sokollu Mehmed-paša, veliki vezir našeg porijekla, poznat kao Mehmed-paša Sokolović, najmoćniji tada u Carstvu, zaštitio i imenovao muderrisom (visokim učiteljem) u Suleymaniye džamiji. Godine 1574. na vlast dolazi Mourad III; Mehmed-paša, koji je i dalje veliki vezir, nastaviće da štiti Bâkîja, ali neće uspjeti da spriječi sultana da ga makne sa dužnosti muderrisa. Od tada će Bâkî biti sve dalji od dvora da bi završio kao kadija u Meki. Vrativši se u Carigrad, postao je i tu kadija, ali nikad najveći u tom rangu, šejhul islam. Izgleda da ga je to toliko pogodilo da je umro brzo po povratku u Istanbul 1600. g.

Carevina je, znamo svi, doživjela svoj procvat u 16. vijeku za vrijeme vladavine Sulejmana Zakonodavca, i tad su i robinje bile veoma brojne u haremu. U Sulejmanovom haremu, koji se zove još i Kuća sreće, bilo je oko 140 robinja, koje su čuvali crni evnusi, njih 25, kako piše Gilles Veinstein u “Istoriji Osmanskog carstva”, (Histoire de l’Empire ottoman, Fayard, 1989, pod rukovodstvom R. Mantrana). Među evnusima je bilo i bijelih, najviše sa Kavkaza, i oni su skupa sa crnim održavali red u tom tajanstvenom dijelu dvorca prepunom lijepih i ljubomornih žena. Gilles Veinstein zapisuje da su crnim robovima, najviše Afrikancima, u početku Osmanskog carstva odstranjivani samo testisi, dok je za vrijeme Sulejmana Zakonodavca odstranjivan i penis.

Još ranije sam o tome čitala o ovoj groznoj praksi. Kastracija nije bila “privilegija” samo Turaka Osmana. U staroj Kini, na primjer, kastracija je bila i tradicionalna kazna i način da se dobije posao u carskoj službi. Na kraju dinastije Ming, u Zabranjenom gradu je bilo 70.000 evnuha. Kastraciju su takođe praktikovali i stari Grci i Rimljani. Oni koji su obožavali boginju Kibelu, na primjer, održavali su ritual samokastracije. O ovoj praksi pominje se i u Jevrejskoj bibliji (Tanakh), iako je po Moisejevom zakonu to bilo zabranjeno i za životinje i za žene, praksa je govorila o suprotnom.

O kastraciji se govori i u Novom zavjetu. U srednjovjekovnoj Francuskoj, na primjer, optuženik za homoseksualnost ili sodomiju biva u najboljem slučaju kastriran. Iste običaje susrećemo i u Bizansu, prije nego što su usvojeni u Osmanskom carstvu. U knjizi Societé d’Anthropologie, objavljenoj u Parizu 1901, možemo pročitati kako se ta praksa odvijala uopšte na Orijentu. Ovaj običaj sam pomenula i u romanu Deveti val (Buybook, Factum, OKF, 2019): Većina evnuha iz Konstatinopolisa bili su nubijski ili abisinski crnci, koju su kao djecu pokupili Turci, ili su ih njihovi roditelji prodavali Turcima. Dječak bi sjeo na stolicu, podvezali bi mu spolovilo konopcima koje bi naglo povukli, a potom jednim potezom britve, odrezali i penis i testise. Krvarenje se zaustavljalo vrelim uljem. Potom bi na ranu nanosili melem koji se sastojao od voska, loja i mastike. U Egiptu su djeci odstranjivali testise, a krvarenje bi zaustavljali tako što bi se dijete ukopalo u vreli pijesak. Dijete bi ostavili tako nekoliko dana, a kad bi ga otkopali, na ranu bi mu stavljali nauljene čaršafe… Poznato je, međutim, da su seksualni nagon i žudnja i dalje postojali kod tih dječaka, koji su mogli imati čak i izvjesnu potenciju, odnosno ejakulaciju sjemenih tečnosti i tečnosti iz prostate, budući da je kod kastriranih ostajala prostata, a nekad i mošnje.

Gilles Veinstein je u svom izvrsnom radu o gore pomenutom sultanu i sam potvrdio da je Osmansko carstvo postalo istovremeno naslijeđe i imperijalističke tradicije Rimskog carstva i islama. Za Veinsteina, Sulejman Zakonodavac, koji je sebe smatrao “Božijom sjenkom na zemlji”, bio je pravo čudo jer je uspio da pod kontrolom i u miru drži bezbroj različitih naroda koji su govorili različitim jezicima (Turke, Tatare, Arape, Perzijance, Kurde, Jermene, Berbere, Grke, Slavene…).

Veinstein je kasnije postao i profesor na prestižnoj Collège de France. Ali se ubrzo teško razbolio od raka. Njegova istraživanja su bila lišena svake predrasude i korisna za buduće generacije turkologa i orijentalista, kao i za sve znatiželjnike.

Rođen je 1945. u Parizu, a umro u pariškom predgrađu, Saint-Cloud, 2013. Njegovo istraživanje o masakru Jermena u Turskoj, u kojem se izbjegava da pomene riječ genocid, izazvalo je bučne reakcije u Francuskoj i sigurno ubrzalo rani kraj ovog vrsnog istraživača.

Polemika o njegovom izboru u Collège de France nije prestala ne samo do smrti Gillesa Veinsteina nego i nakon njegove smrti, a prašina oko njegovog izbora za predavača u College de France bi se dizala svaki put kad bi se pomenulo njegovo ime, kao i ime orijentaliste Bernarda Lewisa. Porijeklo te polemike je članak koji je od Veinsteina naručio časopis L’Histoire (Istorija, br. 187), posvećen masakru nad Jermenima. Veinstein objašnjava da je – iako nije stručnjak za taj događaj – pristao da sudjeluje u tom broju časopisa “prvenstveno zbog konteksta suđenja Lewisu”.

Ovdje moram dodati da je englesko-ame

rički orijentalista Bernard Lewis još krajem osamdesetih dao jedan intervju za Le Mondeu u vezi s istim pitanjem, gdje je rekao da se masovni masakr Jermena od Turaka ne može nazvati genocidom i da su krivice na neki način podijeljene. Zato je osuđen simbolično da plati jedan franak “žrtvama genocida”, tj. jermenskim organizacijama koje su protiv njega podnijele tužbu. Od tada profesor Lewis više nikad nije htio da dođe u Francusku. U svom članku o Jermenima Gilles Veinstein, koji je neobično cijenio Lewisa i pozivao ga bezbroj puta da kao gost Škole za visoko obrazovanje (EHESS) održi predavanja, i ne samo tu, podsjeća na pokolj koji su počinile jermenske milicije nad Turcima i procjenjuje, poput B. Lewisa, da se pojam “genocid” ne može bezuvjetno primijeniti na masovna ubistva koja su nad Jermenima počinili Turci između 1915. i 1916. godine.

Za Gillesa Veinsteina, Sulejman Zakonodavac, koji je sebe smatrao “Božijom sjenkom na zemlji”, bio je pravo čudo jer je uspio da pod kontrolom i u miru drži bezbroj različitih naroda

”Ozloglašenog” Gillesa Veinsteina tada su branili mnogi orijentalisti, posebno Robert Mantran, Louis Bazin i Maxime Rodinson, koji su dijelili njegovo stajalište o neprikladnosti upotrebe pojma “genocid” kad je riječ o ubistvima Jermena, tu je bilo još mnogo poznatih francuskih intelektualaca koji su isticali da je Veinstein prvenstveno istoričar i da ima pravo da iznese svoja gledišta na istorijske događaje. Ali je s druge strane bilo mnogo više onih koji su ga napadali i nazivali negacionistom.

Od kraja II svjetskog rata do danas, termin genocid, više nego sama ubistva, reklo bi se, neprestano stvara kontroverze, izaziva polemike, svađe, dolazi do prijetnji, pritisaka, optužbi, suđenja… Dok se u međuvremenu, dakle, dešavaju masovna ubistva na sve strane, raspravlja se više o terminu nego o pokoljima u svijetu, a raspravljati o terminu takođe postaje takorekuć na smrt opasno.

Podsjetiću da u rječnicima možemo pročitati sljedeće: Genocid, u najraširenijem smislu riječi u kome je danas usvojen u akademskoj zajednici, predstavlja zločin koji se sastoji od namjere za likvidiranjem, ili od konkretne likvidacije cijele ili dijela neke nacionalne, etničke ili vjerske zajednice.

Jermeni veoma ostrašćeno govore i o B. Lewisu i G. Veinsteinu, koji po njima zastupaju negacionističke teze. Ja nikad, pak, neću zaboraviti da mi je francusko-jermenski pjesnik Rouben Melik ponavljao da mu je svejedno da li će se to zvati masovno ubistvo ili genocid, u svakom slučaju broj Jermena koje su 1915. likvidirali hotimično Turci bio je ogroman. Zato se dobar dio njih našao i u Francuskoj, gdje je njihov lobby veoma snažan. Po riječima mnogih Jermena, gore pomenuti orijentalisti i istoričari su Jevreji i zato negiraju genocid nad Jermenima, budući da Jevreji misle da samo oni imaju pravo na pojam genocid.

Već odavno se čini da u svijetu postoji takmičenje naroda u viktimizaciji.

PLES U LANCIMA

U čemu je razlika u riječi genocid, i u sintagmi masovni masakri s ciljem uništenja jednog naroda ili dijela tog naroda ? Ipak najviše u ekonomiji izraza. Napomenimo, makar mnogi to znali, da je neologizam “genocid” skovao 1943. R. Lemkin, američki profesor prava, Jevrej poljskog porijekla, od grčkog korijena genos, rođenje, porijeklo, pol, vrsta, rasa (rjeđe narod, pleme, nacija, u značenju koje ga približava etnosu) i sufiksa – cide, koji dolazi od latinskog izraza caedere, udariti, oboriti, ubiti, čak i masakrirati. Pod uticajem, između ostalog, i samog Lemkina, riječ je dobila značenje fizičkog i biološkog uništenja nakon Drugog svjetskog rata i njegovih zločina. Zatim je doživjela promjene u značenju u nekoliko smjerova.

Da ne bih dužila, reći ću samo da je Bernard Lewis očito mislio da u Francuskoj postoje iste slobode govora kao i u Americi, i to vrlo naivno, i zato je slobodno iznio svoje mišljenje istoričara u listu Le Monde, ali izgleda da ni Gilles Veinstein nije bio svjestan u kojoj zemlji živi. Ja sam radila na RFI-ju, gdje sam naučila da su slobode govora bajke za djecu.

Da, ples u lancima. Piramida mora biti zagarantovana, ona ide od vrha i spušta se prema dolje triangonalno, ne samo da nema negacije genocida, ukoliko je on priznat u jednoj državi, nego ni diskusije o bilo kakvoj pojavi koja je (polu)zvanično proglašena istinom, pa danas ni o neofeministicama, niti o ukidanju prirodnog roda: on, ona.

Slike uz članak su na https://www.oslobodjenje.ba/magazin/kultura/knjizevnost/pariz-moje-mladosti-lxxvi-zbog-hurem-je-sultan-sulejman-krsio-protokol-736705