Kad se ratuje, prva strada istina. Rat je laž po toj definiciji, suprotnost istini. To je još ono zvjersko (za)ostalo u čovjeku.

Rat je ideologija. Koja ne može pomiriti ljudske potrebe s njegovim atavizmima. On stanuje u podsvijesti i nadvladava ratio. Proizvod je kllasnog, podijeljenog društva. Određenog kapital odnosima, otuđenjem i postvarenjem. Otuda potreba za tuđim blagom: zemljom, zrakom i vodom.

Otkad znamo za tuče među ljudima, ratovi nikad nisu vođeni zbog lijepe Helene Trojanske. Za njega se uvijek nađe neki izgovor i pokriće što mora ličiti na nešto suvislo i pomalo civilizirano.

Primjerice, vlasnik Rusije, diktator i car V. Putin, čija je ideologija u osnovi nacifašistička, jer da nije tako ne bi ga gonila ubijati sve živo po suverenoj Ukrajini a za isto optužuje one koji su prisiljeni braniti gole živote. U to naravno ubjeđuje Ruse koji će ostavljati svoje kosti i po susjednoj državi i zemlji a sutra i dalje i šire.

Tako istina postaje ideologija. Ova je izraz volje nekolicine tajkuna koji „tamo daleko“ drže svo bogatstvo. Zato u medijima nećeš naći ni slova o tome kako masa Rusa umire od gladi, vapijući za Staljinom koji im je svojedobno osiguravao po čontru boršča.

Ćitam izvješća o agresiji na Ukrajinu, koju ovdje zovu mediji i neki političari-analitičari invazijom i pohodom!? Prva pogine istina i čast a nastupa laž kao oružje koju je još Gebels nazivao istinom. Tako je agresor radio i dok su nas ubijali u Sarajevu i Bosni. Pa ti čuješ i vidiš granatu koju jer ono ispalilo iz šume koja masakrira civile, on ti (zajedno s Rusima) kaže kako si sam sebe pucao i ubijao.

Tako ja ovoga trena ne znam šta se doista događa. Prije svega na frontu. Kako se ubijaju nemoćni i ruše spomenici i krovovi nad glavama svako je snimiop. Ruske rakete ne biraju.

Malo sam se čudio čuđenju onih „znalaca“ iznenađenih brutalnom agresijom ruske armade i politike. Kao da historija nije učiteljica života. Dpdatna groteska i tragedija ubijanja nezavisnosti i slobode miliona ljudi jesu slike Čečena. Koji se bogu mole prednapad na ukrajinsku sirotinju. A još su svježe rane od topova i tenkova kojima su ih Rusi gazili a oni vapili svijetu: aj, pomagaj!

Golem je profitni interes tzv svijeta glede i ovoga rata. I demokracije haj recimo. Na poteze i efikasnost diktatura, plutokracija, tiranija… Kapital i ne zna drukčije, nego iz vlastite perspektive. Parama-onteresom-profitom. Sankcijama. Za koje sam siguran, kao što sam bio siguran u agresiju Rusije na Ukrajinu, neće dugo trajati. Barem one koje bi mogle stvarno nauditi Putinu. Ah, njemu niđš neće nauditi, potkožen je za sedamdeset života. Nego bijedi koja preživi i ovaj njegov rat. I buduće koje je već planirao! Tako je Hitler varao tzv zapadne demokracije kad je kretao u pohod na zemaljsku kuglu. Ubjedio je tada nesposobne premijere i vlade da je čovjek mira. Uspavao ih. I prvih godina rata napravio nepopravljivo grdilo. Liči li ovaj frustrirani carić na Adolfa?

Demokracije u kojima odavna ne vlada narod i njegovi predstavnici, davno je skrenula s puta. Još su joj umni Heleni našli mnogo mahana. Od tada do danas pretvorila se u korporativnu podršku profitu, Promovira je grupica bezskrupuloznih, odrođenih od naroda bezosjećajnih hohštaplera. Isključivo za svoj račun i lični šlajpek.

Šta seradi, misli i čini kod nas „veterana“ što su preko svojih leđa i života preturili sve ovo što se upravo zbiva u Ukrajini? Pa komotni su. Jedni verbalno osuđuju agresiju. Drugi su „neutralni“. Treći muče. Većina postavlja pitanje: hoće li se ovo odraziti na Bosnu? Već se davno odrazilo. Igra oko hodžina jorgana između velikih nas je i dovela nigdje. U nedođiju zemlju. Koju vode oni što od šume nikad nisu vidjeli drvo. I u demokraciji prepoznaju samo vlastite interese. Dobro, kažu, reci ti nama hoće li biti rata?

Rat ovdje traje već trideset godina. Četiri s pucanjem, ostatak drugim sredstvima. Pa smo razbijeni, osiromašeni, izluđeni, otuđeni, rastureni. Ovdje se jedino nema čime pucati. Jer niko od plemena ovdašnjih nema hljeba jesti. A „saveznici“ im već i sami iscrpljeni, teško bi im pomogli. Jedni što su daleko, drugi što se brinu tek sami o sebi.

Političari čekaju šta će reći velika im braća. A o velikom bratu smo već sve saznali. Velikodržavne aspiracije na Bosnu se raduju. Možda je to taj trenutak koji su čekali. Da nas dokusure. Indikativno je kako je neko „zaprijetio“ Srbiji da ne pomišlja napasti Kosovo. Gledajući šta s stvarno zbiva meni to dođe ko poziv za napad Vučića na Prištinu! Zar ne reče zbunjeni Nato kako će oni oružjem braniti samo svoje članice. Je li Kosovo tamo? Jok. A Bosna? Ma jok. Srbija niti govora. Iiiiii? Uvjeti su tu. A Vučić, radikal u srcu i duši veli kako ima vojsku jaču triput od one i nakve bivše JNA!?

Kao što se ne ratuje zbog lijepe Helene,tako nikad i nigdje nije proizvedeno-kupljeno neko oružje da se na njemu suši veš. Niti stoji vojska da bere kukuruz. Čak je i atomska bomba upotrijebljena, zar ne?

Haj ne čudi me što ovostrani „vođe naroda“ izgubiše pola stada, a vala se ne treba ibretiti što ga tri dana bez problema ne mogu hraniti suhim kruhom, no me čudi da, bar neki od njih, ne primjetiše jednu Putinovu korisnoistinitu sentencu: priznanje genocida u Bosni! Ne vidjeh ni da se neko ozbiljno uhvatio te važne rečenice i stava. To bi možda moglo dovesti do promjena na domaćem terenu. U pravcu pomirenja, rada državnih organa, prestanka prijepora o karakteru rata-agresije na ovu zemlju. Ali ni „analitike“, ni osvrta, ni riječi u medijima. Časopisa svakako nemamo. Javnog mnijenja također. Tek tu i tamo pola rečenice pažljivijeg fejsbukovca. Kad ne možeš to, kako ćeš onda znati svjetsku strategiju i taktiku. A ne ostati samo na Vratniku!

Ja nemam boljeg zaključka od onoga što ga je stari Kumrovčaninn a opet svjetski, izrekao nakon što je, također preko vlastitih leđa prebacio nekoliko ratova a u jednom lično komandirao protiv tad najjače vojne sile na planeti a onda istoj takvoh, možda i većoj, rekao ne. Ne na nas, ne pod vašu ćizmu, primitivizam i neljudskost. I reče on: radite ko da petsto godina neće biti rata a spremajte se ko da će sutra početi. Valja, ne valja? Ne znam ali Joža zvan u nas i Šaban, svijet je poznavao bolje od mene. I ostatka. Znao kako funkcionira. I tu se, očigledno ne može ništa.

Osim što se u debelo uho ne može zadjeti nježna (i „nježna“) tiječ. Reko Majakovski. Ruski pjesnik!!