Objavljeno u “Slobodnoj Bosni” u novembru 2014. Aktuelan i nakon SEDAM I PO godina:

Na Ukrajinu (kao i na svaku drugu ‘krajinu’, uostalom!) uvijek se moglo gledati dvojako: ili kao na granicu između ‘civiliziranog’ Zapada i ‘opskurnog’ Istoka, ili, pak, kao na područje koje civilizacije ‘drevnog’ Istoka dijeli od ‘Divljeg Zapada’. I sve dok su ova zemlja i njeni političari uspješno balansirali na toj granici, baštineći istovremeno i civilizacijske tekovine zapadnog tržišta, i pogodnosti drevne ekonomske bliskosti sa svojim istočnim susjedom, u zemlji je vladao mir. Čim je balansa nestalo, izbio je rat.

Kada sam u svojstvu međunarodnog izbornog promatrača u Ukrajinu prvi put stigla prije skoro deset godina, imala sam neodoljivu želju da se tamo i trajno nastanim. Kada sam u istom svojstvu u oktobru ove godine ponovo posjetila u tu zemlju, jedva sam čekala da iz nje odem.

Decenija šućmurastih (kontra)revolucija

U decembru 2004. godine promatrala sam pro-zapadnog predsjedničkog kandidata Viktora Yushchenka kako na talasima ‘narandžaste’ revolucije’ odnosi izbornu pobjedu nad tadašnjim ukrajinskim premijerom, pro-ruski orijentiranim Viktorom Yanukovychem. Sjećam se da je, držeći svoju američku suprugu čvrsto za ruku, pobjednik Yushchenko svojim pristalicama na kijevskom Majdanu tada rekao: ‘Četrnaest smo godina nezavisni, a sad smo konačno i slobodni’. Sjećam se i da sam tad pomislila da je, ukoliko Yushchenko misli o o slobodi u smislu slobode tržišta, Ukrajina već odavno slobodna. U kom god da se pravcu da se na tom velelepnom, centralnom kijevskom trgu okrenula, gospođa je Yushchenko mogla i tad uočiti nešto njoj poznato i ‘domaće’: famozni žuto-crveni logo McDonald’s restorana, te reklame ostalih vodećih američkih, iliti zapadnih kompanija.

Meni – koja sam u samom sjedištu mitskog Zapada, Sjedinjenim Državama, živjela dugi niz godina, i koja sam u to vrijeme još prolazila kroz fazu privikavanja na svoj život u novoj, poslijeratnoj Bosni i Hercegovini – tadašnja Ukrajina sviđala se upravo zbog toga što je bila granična zemlja na raskršću između Istoka i Zapada, starog i novog svjetskog poretka, ideologije i epohe. Osjećala sam da bih upravo tu, u zemlji u kojoj sam mogla uočiti brojne jezičke, kulturne i ideoloških sličnosti sa prijeratnom Bosnom i Hercegovinom, možda, lakše mogla pomiriti sve razlike između stare i nove (a starije!) sebe.

Usprkos svesrdnoj podršci Zapada, Yushchenkova vladavina ubrzo je dovela do naglog pada životnog standarda u Ukrajini, uz sumnjivu privatizaciju javnih preduzeća praćenu rapidnim bogaćenjem nove vladajuće elite. Sve je to omogućilo njegovom starom rivalu Yanukovychu laku pobjedu na narednim predsjedničkim izborima 2010. godine.

Programi socijalne zaštite i subvencionirana cijena ruskog gasa koju je za svoje vladavine Yanukovich osigurao Ukrajincima, nisu mogli ušutkati njegove protivnike, koji su ga neprestano kritizirali zbog njegovih bliskih političkih i ekonomskih veza sa Rusijom, korupcije u vlasti i bogatstva koje su on i njegovi saradnici uz pomoć svega toga nagomilali.

Kada je u novembru 2013. zemlja konačno dovedena na rub finansijskog kolapsa, Evropska Unija ponudila je Yanukovychu ekonomsku pomoć, uz uslov da značajno oslabi svoje postojeće ekomomske veze sa Rusijom i uvede stroge mjere štednje u skladu sa pravilima EU i MMF-a. Kada je Yanukovych to odbio, izabravši, umjeto toga, ekonomski paket pomoći koji mu je istovremeno ponudila Rusija, na Majdanu je započeo višemjesečni mirni protest građana nezadovoljnih ovom Yanukovichevom odlukom. Do februara ove godine, mirni protesti su, zahvaljujući sve većem prisustvu naoružanih paramiltarnih skupina na Majdanu, prerasli u oružani sukob između ukrajinskih snaga sigurnosti i demonstranata. 79 demonstranata je ubijeno, a oko 570 ranjeno. Najmanje 13 pripadnika snaga sigurnosti je takodje ubijeno, a 130 ranjeno iz vatrenog oružja. Haos koji je tada nastao, najbolje su iskoristili desničari i ostali ultranacionalisti među članovima Ukrajinskog parlamenta, formiravši novu vladu sačinjenu isključivo od svojih istomišljenika. Svi pripadnici Yanukovycheve Partije Regija koja je do tada imala relativnu većinu, pobjegli su iz Parlamenta, a Yanukovich i iz same zemlje, zatraživši utočište u Rusiji.

Sjedinjene Države i Evropska Unija podržale su ovakvu promjenu režima u Ukrajini proglasivši je legalnom i demokratskom, dok je Rusija istu osudila, nazvavši je ilegalnim pučem.

Ubrzo nakon toga uslijedila je ruska aneksija Krima, a u dvije rusofonske jugoistočne oblasti Ukrajine, Luhansku i Donjecku, izbila je i oružana pobuna protiv novog režima u Kijevu. Pobunu je Zapad oštro osudio, a Rusija otvoreno podržala.

Oružani sukob koji je punim intenzitetom trajao cijelo proljeće i ljeto i u kojem je živote izgubilo više od 4000 ljudi, zaustavljen je u septembru, nakon što su se novoizabrani Ukrajinski predsjenik Poroshenko u Minsku sa Putinom potpisao sporazum o prekidu vatre te dogovorio osnove budućeg autonomnog statusa Luhanska i Donjecka u okviru Ukrajine.

U nastojanju da legitimira postignuto primirje i konsolidira svoju vlast, Poroshenko je sazvao i vandredne parlamentarne izbore, sa nadom da ce koalicija umjerenih političkih struja pod njegovim imenom i vođsvom – Blok Petra Poroshenka – osvojiti većinu.

Déjà vu

Kada sam u Ukrajinu stigla krajem ovog oktobra, na Majdanu me je dočekala dobo poznata ikonografija zemlje u ratu. Na jednom kraju trga, nizovi fotografija sa licima demonstranata poginulih u vrijeme oružanih sukoba sa policijom u februaru, ukrašenih cvijećem i slikama svetaca. Na drugom kraju, ogroman plakat sa žuto-plavim bojama ukrajinske zastave i sloganom: ‘Слава Україні! Героям слава!, (Slava Ukrayini! Heroyam slava!). Ovaj ukrajinski pozdrav koji je dugi je niz godina služio kao glavni borbeni poklič i znak raspoznavanja među ukrajinskim nacionalistima i desničarima u Drugom svjetskom ratu, sada je državni slogan kojim vladajući ukrajinski političari počinju i završavaju svoja zvanična obraćanja javnosti.

A kada to rade ‘obični’ ukrajinski nacionalisti na javnim skupovima i fudbalskim utakmicama, tome uvijek dodaju i Москалів на ножі!

(Moskovljane na nož!) i Комуняку на гіляку! (Komuniste na vješala!).

Od nacionalističkog kiča i pokliča u Kijevu, ubrzo sam pobjegla u Zaporižje, centar isoimene jugoistočne oblasti Ukrajine, nekih dvjestotinjak kilometara udaljene od ratnih dejstava u Donjecku, i tamo promatrala tok vandrednih parlamentarnih izbora.

Lenjin u ukrajinskoj košulji

U Zaporižje sam stigla noćnim vozom iz Kijeva. Voz je u stanicu ušao u cik zore, zajedno sa prvim ovogodišnjim snijegom. Vremešna kondukterka koja je cijelu noći brižno bdila nad skupinom međunarodnih promatrača u spavaćim kolima, najprije bez riječi prihvati moj teški kofer i spusti ga na platformu, a kad se i ja, onako bunovna i u dugoj, nemarno navučenoj pernatoj jakni konačno izborih sa stepenicama i spustih pred nju, ona mi dobaci: ‘Zakopčajte se, hladno je!’.

Nemam pojma da li mi je kondukterka to rekla na ruskom ili ukrajinskom. To vjerovatno ne zna ni ona, jer velika većina Ukrajinaca ni sama nije svjesna kada govori jednim, a kada drugim jezikom. Ja, opet, zvanično ne govorim ni jedan, a opet sam savršeno razumjela šta mi kaže.

Oči mi se odmah napuniše suzama. Možda samo zbog jutarnje hladnoće, a možda, ipak, zbog pomisli da se više ni ne sjećam kada mi je neka nepoznata slavenska duša rekla nešto tako brižno, prostodušno, ljudski. Znam da je takav vid komunikacije postojao prije rata i kod nas, ali ga ja više ne uspijevam ni prizvati u sjećanje!

U Zaporižju stanovništvo uglavnom govori ruski, ali je njihova odanost Ukrajini neupitna. Za vrijeme februarskih nemira na Majdanu, u Zaporižju su takođe održani protesti protiv korumpiranih vlasti Viktora Yanukovicha. Sredinom aprila su, opet, izbili sukobi između ukrajinskih patriota i pro-ruskih aktivista. Prevladale su ukrajinske patriote koje su odmah mobilizirale mlade umjetnike-volontere da sve javne površine koje je moguće farbati, prefarbaju plavo-žutim bojama ukrajinske zastave.

Za razliku od drugih ukrajinskih gradova u kojima su, u naletu antiruskog raspoloženja, srušene ili bar oskrnavljene sve statue Lenjina, Zaporišci su Lenjinu u svom gradu, jednostavno navukli ukrajinsku seljačku košulju, i tako je sačuvali od rušenja.

Na postolju Lenjinove statue u Zaporižju piše: “Komunizam je radnička vlada plus elektrifikacija cijele zemlje.”

Zaporižju sovjetska vlast nije donijela komunizam, ali jeste značajno pomogla razvoju grada i okoline. Prekretnicu u ekonomskoj historiji grada predstavlja izgradnja hidroelektrane DniproHES koja je započela 1927, a završena 1932. godine. Hidroelektrana je građena pod rukovodstvom dva ruska inženjera, a uz nadzor tadašnjeg najpoznatijeg američkog stručnjaka za hidroelekrane, Hugha Coopera. Osam turbina i pet generatora brane dizajnirani su i proizvedeni u Sjedinjenim Državama, dok su tri preostala generatora izrađena u Lenjingradu. Izgradnja brane od Dnjepra je načinila plovnu rijeku sve od Kijeva pa do Khersona na Crnom moru, a Zaporižje pretvorila u važno privredno središte.

U Zaporižju je u izbornu većinu osvojio tzv. Opozicioni blok u kojem su se okupile pristalice svrgnutog bivšeg predsjednika Yanukovycha i njegove, sad već bivše, Partije regija.

Rat ili mir?

Na državnom nivou, Petro Poroshenko nije osvojio relativnu većinu, koju je priželjkivao. Partija Narodnog fronta koju vodi sadašnji premijer Arseniy Yatsenyuk, čovjek blizak američkoj administraciji i MMF-u, osvojila je 0.3 posto više glasova od Bloka Petra Poroshenka, i tako, prema mišljenju vodećih zapadnih analitičara, stekla pravo da diktira politiku rata i mira u Ukrajini. Predstavnici Yatskenykove partije oštro su u predizbornoj kampanji kritizirali Porošenkovu spremnost na mirnovne pregovore, ponudu da amnestira pobunjenike u Luhansku i Donjecku, i ovim dvjema oblastima dodijeli neku vrstu autonomije.

Manevarski prostor za mirnodopskim djelovanjem, Poroshenku su dodatno suzili oružani pobunjenici u Luhansku i Donietsku koji su sedam dana nakon ukrajinskih parlamentarnih izbora, organizirali predsjeničke izbore u oblastima pod svojom kontrolom, naglašavajući time svoje secesionističke namjere i gurajući zemlju još dublje u krizu.

Nešto između

U Kievu, pred povratak u Sarajevo, odlučih još jednom posjetit velelepnu Katedralu Svete Sofije Kijevske ispred koje je ogroman trg sa kojeg se pruža predivan pogled na cijeli grad. Kako više ulica sa Majdana vode uzbrdo ka Svetoj Sofiji, nasumice izabrah jednu kojom ranije nisam išla, i nađoh se ubrzo pred sjedištem tzv ‘Crnog korpusa’, paramilitarne organizacije čiji članovi, zajedno sa regularnim ukrajinskim snagama sigurnosti, aktivno učestvuju u napadima na položaje separatista u Luhansku i Donjecku.

Zaintrigirana izgledom zgrade, a naročito simbolima na zastavama koji je krase, izvadih foto-aparat i okinuh par puta. Zastava se povijala na povjetarcu, ne dajući mi da jasno odredim da li je ono što vidim na zastavi stvarno kukasti križ, ili simbol SS divizije, il, pak, nešto drugo.

Kada se vrata na zgradi naglo otvoriše i stražar u crnom na mene baci ljutit, mračan pogled, ja brže-bolje spustih foto-aparat u džep, navukoh kapuljaču na glavu i užurbano nastavih da se penjem uz ulicu. Hinjeći nonšalanciju pred prolaznicima koji su mi išli u susret, a koji su, spuštajući se s vrha ulice, pomno promatrali ovaj cijeli prizor, krenuh i da tiho pjevušim.

Tek oko trećeg stiha postadoh svjesna i šta:

‘Lole, taman se ludilo raščisti,

taman smo nadomak smisla,

evo ih sledeći fašisti dok si rek’o piksla’.

Kad me je prošao strah, prestala sam i da pjevušim. Nakon toga je uslijedilo, meni potpuno nesvojstveno oduševljenje zbog skorog povraka u Bosnu i Hercegovinu.

Ono jeste, pomislih, da zemlja stalno balansira između ludila i smisla, ali tamo bar već dvadeset godina vlada kakav-takav mir, dok ovdje sve miriše na rat.