Metodološke preporuke onima koji p(r)oučavaju europske i euroatlantske integracije

piše: Mile Lasić

Izvor: https://digitalnademokracija.com/2019/11/22/

Donešeno privolom autora

22.11.2019

Prof. dr. sc. Mile Lasić: Prolegomena u kritičku teoriju europskih integracija

U iščekivanju moje nove knjige “Zašto nam izmiču europski horizonti?”, koja bi se trebala – zbog obimnosti, kako mi je objasnio gosp. Dragan Marković, prvi čovjek “University Pressa” iz Sarajeva, pojaviti u dva toma tek početkom iduće godine – skrećem pažnju zainteresiranim na sažetak koji sam proljetos pripremio za znanstvenu konferenciju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, održanu 18. svibnja 2019. godine na Palama, ali sam bio spriječen sudjelovati, pa sam potom odustao i od razrade iznijetih hipoteza. U produžetku podsjetit ću iz aktualnog povoda i na raspravu u knjizi „Mostarsko-europske priče“ (Art Rabic, Sarajevo 2018.), u kojoj je objavljen i prilog „Kritička teorija europskih integracija“…

I

U „zemljama Zapadnog Balkana“ (terminus tehnicus „Solunske agende“) radi se samo o prividu kretanja ka europskim integracijama, odnosno „EUizaciji“ uz odsustvo europeizacije javnih politika. Posebice je dramatična situacija u BiH, u kojoj sve tri nacionalne zajednice vode politike zagrađivanja (containment policy) sebi srodnih identiteta, pa ti „hibridni ratovi“ i onemogućuju njihovu nužnu tranziciju u tri “političke zajednice”, bez kojih se od cijele BiH i neće moći napraviti funkcionalna pravna država.

U unutarnjim hibridnim ratovima u BiH sudjeluje i tzv. međunarodna zajednica upravo svojim nerazumijevanjem BiH kao višenacionalne zemlje, zbog čega je i odustala od posredovanja demokratskih metoda upravljanja razlikama, dobrim dijelom predviđenima u Anexu 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Sinergijski se proizvela, pak, pat pozicija koja implicira da je BiH nesposobna za pluralne i demokratske tranzicije, odnosno zakašnjele modernizacije, ma koliko je bez njih osuđena na krhki mir i neizvjesnost u pogledu njezina članstva u EU.

Posebice je tragično što se ni u tzv. međunarodnoj zajednici ni u samoj BiH ne razumije da je BiH silnim geopolitičkim i vjerozakonskim intervencijama kroz njezinu kompliciranu historiju postala višenacionalna zemlja „ubilačkih identiteta“ (Amin Maalouf), te da je već time i „idealna konsocijacijska situacija“ (Arendt Lijphart), pa žurno potrebuje demokratske metode upravljanja razlikama, kako više nitko i nikada ne bi ni u BiH ni izvan nje posezao za nedemokratskim metodama eliminiranja razlika.

Pri tomu, i srećom, ni nakon svih geopolitičkih, svjetonazorskih i vjerozakonskih intervencija putem tzv. visoke kulture u njezin prvotni „narodnosni supstrat“ (Ivan Lovrenović), nisu posve prekinute bliskosti u oblasti tzv. pučke kulture u BiH. Otuda se i trebaju kritički propitati i prosecesionističke i prounitarističke platforme, uključivo one koje se zalažu za „većinsku demokraciju“ i načelo „jedan čovjek jedan glas“, jer time neskriveno ignoriraju i višenacionalnu strukturu i potrebu balansa građanskog i (više)nacionalog u BiH.

K tomu, i jedni i drugi i treći neznalački se pozivaju na acquis – pravnu stečevinu EU, jer kao predmoderni politički subjekti slijede tek iluziju „nacije države“, ma koliko to bio model 19. stoljeća. Malo tko u BiH razumije, nažalost, teorije i prakse prenijetog ili dijeljivog suvereniteta, na čemu počiva Europska unija, iako je takvo što i preduvjet za članstvo u Europskoj uniji. Zapravo se ni jedni ni drugi ni treći nemaju pravo pozivati na „acquis“, ako od višenacionalne BiH žele napraviti dvije ili tri „nacije države“, jer se u EU radi o procesima transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, to jest svekolikih umreženja, bez poništavanja oformljenih identiteta. Od njih se mora poći na putu ka višestrukom identitetu ili alteritetu, a njihovu kosmopolitizaciju je moguće postići samo putem „refleksivnih modernizacija“ (Ulrich Beck).

Bez razumijevanja ovih pitanja neće u BiH ni moći doći do ukidanja ustavno-pravnih okova i do deaparthejdizacije antieuropskih javnih politika. Odgovornost za „stajanje u mjestu“ je i de facto i de iure i na domaćim i inozemnim (polu)protektorskim subjektima, koji svojim sinergijskim (ne)djelovanjem doprinose “horizontu koji se udaljava”, to jest sve neizvjesnijoj budućnosti BiH u EU. A da sve bude još i gore: u samoj EU su u tijeku brojne krize, pa čak i preispitivanje smisla postojanja EU sukladno postojećem „acquisu“, zbog čega nije nemoguć i „game over ishod“ za „zemlje Zapadnog Balkana“ u odnosima s EU. No, treba znati i da je EU uvijek bila „krizna zajednica“ (Richard Woyke), te da je umjela izaći iz kriza i jača i brojnija …

II

U mojoj knjizi „Mostarsko-europske priče“ objavljen je i prilog „Kritička teorija europskih integracija“, u kojemu se govori o tomu kako Europska unija nije nikad ni imala svrhu, namjeru, ili zadaću da nadomjesti nacije, što izrijekom tvrdi u uvodu svoje knjige “Politički sustav Europske unije” i Paul Magnette, profesor politologije na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu.

Profesor Magnette se ovim pristupom priključuje onom krugu istraživača europskih integracija koje bismo uvjetno mogli nazvati “modernistima”, jer su razumjeli procijep u kojem se odvijaju organizirane i stimulirane transnacionalne pulsacije i socijalizacije temeljem poštivanja i individualnih i kolektivnih prava i ugovorno reguliranih obveza sudionika iz kruga zemalja koje pripadaju Europskoj uniji.

“Povijesni i politički smisao Europe nije u nadilaženju nacija, nego nadilaženje međunarodnog poretka koji je od poretka imao samo ime”, s pravom uočava Magnette, inače autor i brojnih studija o razvoju EU kao alternative međunarodnom ne-poretku. U njegovom razumijevanju, s pozivom na poznatu sintagmu Jean Jacqus Rousseaua, EU je bila i ostala utočište za spas izmučenih europskih nacija, pa je “komunitarna metoda” – kao dominantna metoda u dugom razdoblju europskih integracija – imala samo jedan cilj: objediniti političko vodstvo, suzbiti hegemonističke težnje i učiniti mogućim, ako već ne i izvjesnim, lojalno pregovaranje između suverenih država. Njemu je, dakako, jasno da je Europska unija danas poprilično odmakla od “komunitarizma” i kako je daleko više od “lojalnog pregovaranja”, to jest čisto međudržavnog odnosa, ali mu je jasno i da nikad neće postati prostorom klasičnog parlamentarizma, u kojem bi primjerice Europski parlament uživao identičnu zakonodavnu poziciju kao i parlamenti zemalja-članica u odnosu na egzekutivnu vlast.

“Europska unija neće nikada biti parlamentaran režim sličan ostalima, ali je ipak parlamentarni režim u nastajanju”, poručio je već u predgovoru njegove knjige profesor Magnette, naslonivši se pri tomu na misao Jacquesa Deloresa, bivšeg predsjednika Europske komisije i velikog pro-Europljanina, kako je EU “neidentificirani politički objekt”, odnosno “politički predmet u stalnom razvoju”, što i sili istraživače i nastavnike da stalno propituju svoja znanja o EU i pišu nove studije i knjige. Utoliko se među “eurolozima” i nije postavljalo pitanje treba li protumačiti u svjetlu “Lisabonskog ugovora”, ili aktualnih kriza u svijetu i unutar EU ambivalentne sudare geopolitike velikih hegemonijalnih sila s geopolitikom vrijednosti, u nastajanju, koju oličava EU. Unatoč neskrivenoj polarizaciji i unutar EU na privrženike suspendiranja vlastitih pravila (“orbanizacija”) i pridržavanja visokih standarda, usvojenih vrijednosti i ciljeva (“merkelizacija”, pri čemu je ovaj izraz u prošlosti imao značenje “oklijevanje”), ima se osnove nadati kako će sustav potrage za najširim mogućim konsenzusom u konačnici proizvesti nadilaženje kriza s kojima je suočena EU.

Kako i sam profesor Magnette s pravom tvrdi “stvaranje gospodarske međuovisnosti, podvrgavanje države međunarodnim institucionalnim obvezama, oslobođenje od okova nacionalnih državljanstava, sve to i nisu ciljevi za sebe, nego sredstva…” za sprječavanje novih katastrofa. U njegovoj interpretaciji, obilježen proturječnim kretanjima i brojnim krizama, projekt mira i alternative zvani EU je doveo do stvaranja novog političkog sustava. Uostalom to je i u našoj studiji „Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije“ uvjerljivo pokazano, pri čemu se radi o političkom sustavu koji se u aspektima izravnog demokratskog legitimiteta pokazuje deficitarnim. Ali ako se prihvati logika prenijetog ili djeljivog suvereniteta tada se mora prihvatiti i logika prenijetog legitimiteta u svim institucijama EU, izuzev u Europskom parlamentu u kojem su zastupnici oboružani izravnim demokratskim legitimitetom.

Samo na početku europskih integracija, u eksperimentalnoj fazi zvanoj “EZUČ” se radilo o pokušaju stvaranja nadnacionalnog političkog sustava (s nadnacionalnim kompetencijama “Visokih vlasti” u dvije važne industrijske proizvodnje – ugljena i čelika), ali se od toga koncepta odustalo već u Rimu, 25. ožujka 1957. godine, usvajanjem “Rimskih ugovora”, pa se ovaj moment s razlogom i uzima za “rodno mjesto” Europske unije. Od tada pa do danas se unutar europskih integracija i radi o uspostavi specifičnih pravila i procedura, koje i omogućuju stupnjevitu sve dublju horizontalnu i vertikalnu povezanost društvenih, političkih i gospodarskih faktora zemalja članica. (U međunarodnim političkim odnosima se strogo razlikuju inače subjekti, oboružani voljom, i faktori, koji su u pravilu uvjeti, ambijenti, datosti, ali takva cjepidlačenja u ovoj studiji bi bila suvišna.) Važnije je za ovu raspravu ono što je profesorica političkih znanosti na Sveučilištu u Grenobleu, Sabine Saurugger, s pravom uočila: “Dok vertikalni odnosi upućuju na strukturirane interakcije između subjekata pozicioniranih na europskoj razini, i onih pozicioniranih na nacionalnoj i lokalnoj razini, horizontalni odnosi ocrtavaju interakcije između subjekata unutar pojedinih država članica”.

Radi se o ambivalentnim procesima koji sadrže brojne izvanjske i unutarnje aporije, ali koje povezuje upravo to što se odvijaju u znaku transnacionalnih pulsacija i socijalizacija svih aktera unutar svih razina upravljanja. Takvo što uključuje i regionalne i nacionalne i nadnacionalne institucije i proizvodi različite promjene i unutar nacionalnih država-članica EU i “s onu stranu nacionalne države”. Uostalom, i o tomu profesorica Saurugger izrijekom veli: “Razlike o kojima je riječ mogu se sažeti na tri dimenzije integracije: na vertikalnu dimenziju, koja se tiče pitanja zašto države prihvaćaju prijenos nekih svojih ovlasti na nadnacionalnu razinu; na sektorsku dimenziju, koja se odnosi na pitanje kako različiti subjekti djelomično ili sveobuhvatno uređuju javne politike; napokon, na horizontalnu dimenziju, u kojoj se postavlja pitanje kako se i zašto Europska unija širi na druge države izvozeći svoje norme u druge regije”.

Ovo je posljednje manje očigledno, pa je to možda razlog što neki ugledni politolozi još uvijek oklijevaju u njihove tipologije uključiti i politički sustav Europske unije. Ipak, sve je više autora koji pokušavaju ponuditi adekvatne, pa ako i višeznačne teorije europskih integracija, koje uočavaju i originalnost političkog sustava EU i njegovu relevantnost za komparativne studije, pri čemu je sve manje “eurologa” koji preferiraju isključivo “nadnacionalnost”, ili koji akcentiraju pretežito međudržavnost, ili intergovernmentalizam. U međuvremenu su se oformile i brojne kompleksnije teorije koje se bave europskim integracijama, pri čemu i dalje samo su rijetke u stanju razumjeti transnacionalne procese unutar EU temeljem prenijetog ili djeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanja, koje nisu dokinule, nego su reafirmirale naciju-državu, kako to tvrdi i oxfordski profesor Alan Milward, na kojeg se poziva i profesorica Saurugger.

Prihvaćajući samo uvjetno tipologiju teorija europskih integracija profesorice Sabine Saurugger (federalističke, funkcionalističke, neofunkcionalističke, inter-governmentalističke, pluralističke, i dr.), s bezbrojnim podvarijantama, vrijedi izdvojiti njezin tzv. pluralistički pristup, jer se oslanja na realističko učenje o promjenama unutar bitka nacionalnih država, uključivo i na učenje takvih priznatih autoriteta u oblasti međunarodnih odnosa kakav je američki profesor Stanley Hoffman, čiji se “realizam” temelji: 1) na distinkciji između države i društva; 2) razumijevanju države-nacije kao sustava u kojemu autonomija i snaga države igraju veliku ulogu; 3) potrebi da se i dalje analizira svaka nacionalna država za sebe, te 4) priznanju da je manevarski prostor svake države primarno ograničen vanjskim gospodarskim uvjetima. Ma koliko, dakle, zamamno zvučale funkcionalističke, neo-funkcionalističke, inter-governmentalističke, ili teorije o “federalističkoj Europi”, ni jedna od njih ne uspijeva doprijeti do suštine onog što se dogodilo unutar EU, ukoliko zanemaruju da su nacionalne države-članice EU i početak i kraj integracijskih procesa. Radi se, između ostalog, i o tomu, kako je obrazložio i profesor Magnette, da su narodi u zemljama EU itekako vezani za vlastitu povijest i kulturu, pa je vrlo riskantno forsirati nadnacionalne strukture na račun nacionalnih, kao što i svođenje europskih integracija na uobičajene pulsacije i transnacionalizacije u međunarodnim odnosima promašuju srž europskih integracijskih procesa. Utoliko je bilo i za očekivati da će se pojaviti suptilnije, pluralističnije, i objektivnije teorije, koje se uvjetno smiju zvati novo kritičkom teorijom društva, to jest europskih integracija.

Ove kritičke teorije ne zanemaruju, naime, već postignute transformacije u bitku države-članice, ili promjene u suodnosima institucija EU, koje su izvedene temeljem “europskog prava”, dakle “odozgo”, kao što ne ignoriraju ni promjene “odozdo”, koje su i dovele zajedničko tržište do unutarnjeg tržišta, pa i do Eurozone i zajedničke valute “eura”, to jest podsustava zvanog EMU. Sve one teorije koje zanemaruju “integracije odozdo”, putem gospodarstva, i nisu posljedično bile u stanju razumjeti ni integrativnu logiku, dosege ili bit europskih integracija putem prava, to jest “odozgo”, bilo putem primata presuda Europskog suda nad tzv. nacionalnim zakonodavstvom, ili načela obligatornosti “europskih zakona”, to jest uredbi (direktiva i odluka) u tzv. nacionalnim zakonodavstvima. I time se i ukazao prostor za kompleksnije teorije europskih integracija.

Ne radi se, pri tomu, samo o tzv. spilloveru, to jest efektu prelijevanja, kakvom su tumačenju skloni (neo)funkcionalisti, mada u njihovoj interpretaciji itekako je točno da su gospodarske integracije “pokretač svakog integracijskog procesa”, ili je barem dijelom istinito ono što i Sabine Saurugger sugerira – oslanjanjem na Ernsta Haasa – “riječ je o ekspanzivnoj logici sektorske integracije”, pa bi gospodarski sektori integracije trebali “omogućiti veću gospodarsku moć na svjetskoj sceni, što bi dovelo do snažnije političke integracije”. Rezerve se moraju imati prema sintagmi “politička integracija”, o kojoj se govorilo još u Maastrichtu, doduše koristeći sintagmu “politička unija”, pa se ponešto i uradilo s njom u vezi (institucionalizacija EPS-a, to jest vanjsko-sigurnosne politike i policijsko-pravosudne suradnje u drugi i treći stup Ugovora o EU), ili se barem pokušavalo (neslavan pokušaj usvajanja “Europskog ustava”).

Pa ipak, ako EU treba biti, ili dijelom već i jeste “politička zajednica”, potrebno je ne zapostaviti njezinu političku suštinu, što sve zajedno uzevši zahtijeva novu kritičku analizu i novu kritičku teoriju europskih integracija. Ona se, dakako, mora temeljiti na promjenama tijekom posljednjih desetljeća koje su stubokom izmijenile položaj nacionalne države unutar procesa europskih integracija, s čim u vezi se i u mojoj knjizi-udžbeniku o Europskoj uniji iz 2009. veli: “Nacionalna država, koja je u prošlim stoljećima bila okvir i poprište nastajućih industrijskih društava i regulirajućih ustavno-pravnih mehanizama za neizbježne konflikte, ne može sama više zadovoljiti potrebe ljudi u mnogim oblastima, počevši od gospodarskih pitanja, pa do pitanja sigurnosti i ekologije pa je neophodno da njenu nekadašnju ulogu preuzimaju širi okviri, institucije i organizacije…”

Ali, ne smije se stati na tom opisu, ma koliko bio točan, jer je potrebno ponuditi projekt koji će, kako bi profesor Ulrich Beck kazao, kozmopolitizirati “društva rizika” putem senzibilnih europeizacija i identiteta i ambijenata, temeljem “refleksivne modernizacije” u bremenitim, kriznim vremenima u kojima se nalazi i Europska unija. U ovoj studiji se zbog svega toga – naglaskom na poodmakle procese transnacionalnih pulsacija i socijalizacija – pokazalo kako su upravo ti procesi porodili specifičan, originalan, sui generis pravni, pa time i politički sustav Europske unije, koji i ne treba biti uspoređivan s političkim sustavima nacionalnih država, ali više ne smije biti ni izostavljan iz komparativnih studija političkih znanosti. U tom “integriranom političkom sustavu”, uspjelu sintagmu posuđujemo od profesorice Sabine Saurugger, odvijaju se iznimno intrigantni i usporedivi procesi kojima se moraju pozabaviti i javne politike i komparativne studije. Uostalom, autorica je čitav treći dio njezine studije naslovila “Sustav integriran u svijet”, te podnaslovila “Europska unija opet u žiži teorije međunarodnih odnosa”, pri čemu je opravdana njezina primjedba da je “usredotočenost na pristupe razrađene u svrhu proučavanja države (standardizacija odozdo) dovela do toga da se zanemari činjenica kako stanoviti broj fenomena vezanih uz europsku integraciju zahtijeva objašnjenja proistekla iz teorije međunarodnih odnosa”.

Riječ je o potrebi da se o učincima i posljedicama transnacionalizacija, kao i o kozmopolitizaciji ambijenata i identiteta ima potrebe kritički i komparativno prosuđivati, jer niti su svi politički sustavi, ambijenti i identiteti u zemljama članicama EU “kozmopolitizirani”, niti je EU izolirani otok, dapače. Uostalom, kritička analiza europskih integracija mora se pozabaviti i s pitanjem nužnosti tzv. retrospektivne europeizacije u novim članicama EU, što je pogođena sintagma i za pojave suspenzije temeljnih prava i sloboda u kontekstu aktualne izbjegličke krize, pa ako i samo privremeno. Nužnost naknadne europeizacije je potrebno kritički promišljati i u slučaju Republike Hrvatske, jer se – nakon njezina pristupa 1. srpnja 2013. godine Europskoj uniji – u njoj demonstriraju tipovi političke (ne)kulture kao i da nije preuzela “acquis” u vlastito zakonodavstvo …