ivana art

Kada slikam moram biti slobodna

ivana artIvana Art Jelisavčić Božović

Danas se slikanje koristi kao jedna vrst terapije, zato što na taj način izražavamo svoju emociju, a to je u mom slučaju čisti ekspresivan čin. U tim trenucima gubim osjećaj za vrijeme i svaki potez kistom, prstom, špahtlom, bojom veže onaj slijedeći. Moja koncentracija je tada u Alpha stanju i to postižem jedino sa slikanjem i meditacijom. Zbog toga volim abstrakciju koju doživljam kao izvor nesvjesnoga u meni. Na taj način komuniciram sa dubokim svojim ja i sa onima koji prepoznaju moj rad. Moje djelo mora izazvati emociju kod onoga ko ga promatra, gleda, vidi i sama slika po sebi mora imati emociju, ona mora biti „živa“! Jedan meni drag hrvatski akademski slikar je pisao upravo
o zaletu i ushićenju svakog umjetnika koji slijedi kao rezultat nemogućnosti izražavanja same emocije u nama. Kod mene taj ushit kreativnosti uvijek slijedi nakon takozvanih padova u životu, ona postaju moj izvor svjetlosti i daju mi razlog za ispoljavanje moje
ekspresije, mada samu inspiraciju ponajviše nalazim u prirodi, jer je ona po meni najveći slikar abstrakcije. Izravna komunikacija mi ne leži tako da ju počesto izbjegavam i sigurnost pronalazim u alternativnim načinima u pisanom obliku a najviše u slikovnom
izražavanju.

Kada slikam moram biti slobodna, jedini obavezni odjevni predmet koji mora biti u tom trenutku stvaranja je marama na mojoj glavi koju odabirem po boji, a boju odabirem po danima ili temi onoga što slikam, ostalo je manje važno osim velikog ugodnog prostora koji će mi biti otvoren za sve moje fizičke potrebe koji su jako izraženi s obzirom da većinu svojih platna uobličavam tako da koristim tehniku bacanje boje na nj. Volim slobodu pokreta, ponekada su oni žustri i jaki tako da pri samom slikanju rijetko se držim one fine motorike. Ne volim okvire i trudim se ne biti rob istih, tako da iz svega naučenog iz kolegija povijesti umjetnosti na studijima za vanjsku arhitekturu,
pokušavam uhvatiti zalet nečeg novog, jer sve naučeno i staro služi kako bi nam novo pokucalo na vrata. Za samu umjetnost govore da su sve granice razbijene i da smo došli na sam njen kraj. Ja sam baš uvjerena u ono suprotno, a to je da nam uskoro dolazi ono nesvjesno kao veliki utjecaj i poticaj za njenu renesansu.

Nakon slikanja uglavnom sam sva obojana bojama, nisam od onih koji paze da se ne umažu, često slikam prstima ili nekim drugim dijelovima tijela, ali gledam da to onda uglavnom budu akrilne boje, ugljen, kava, čaj… Osjećaj blaženstva dolazi mi nakon što uđem u samu sliku. Samo njeno stvaranje ne mogu opisati riječima kako ni vi sami sigurno ne možete opisati ono seksualno blaženstvo koju dijelite sa partnerom miris, okus, ljubav i predaja iz srca.

Što više reći nego da uz slikanje postižem stanje mira, onaj neopisiv osjećaj sklada svjesnog i nesvjesnog koji uvijek slijedi kao rezultat te ekstaze, koja ovisi o samoj emociji i onoj buri u mojoj glavi, pa mi se tako često dogodi da sliku preslikam novom.

ivana art ivana art ivana art ivana art ivana art ivana art ivana art ivana art ivana art ivana art