piše: Zoran Kurtović

OSIM

Veliki De Golov ministar kulture Andre Marlo,

romanopisac i revolucionar je u svojim Antimemoarima napisao rečenicu koju pamtim već šezdeset godina:

Kakav moćan zvuk stvaraju veliki hrastvovi kada se obaraju.

Juče se srušio moćan hrast.

Ivica Osim, jedan od junaka mog djetinjistva, kasnije moj prijatelj.

Nije bez simbola što je umro 1. Maja na praznik jedne velike zemlje koju je kao i Bosnu beskrajno volio.

Ispod je tekst napisan prije tačno tri mjeseca.

Zbogom majstore.

OSIM

Na jednoj beogradskoj zgradi ispod table je mural.

Na tabli je ćirilicom i latinicom ispisan naziv ulice . Sarajevska.

S murala gleda prepoznatljiv lik: Ivica Osim.

Bio je trener Partizana samo jednu sezonu, ali grobari ne daju da lik s murala izbijedi.

Sarajevo je otkako pamtim fudbalski podijeljen grad. Bordo i plavo. Te dvije boje imale su dvojicu igrača čija su imena u urbanoj mitologiji postala legendarna do simboličkog poistovjećivanja jednog kluba s jednim igrače. Sarajevo je imalo Asima Ferhatovića Haseta ,Željezničar Ivicu Osima Švabu. Obojica su Sarajlije što nije nevažno, potiču iz sličnog miljea, čestitih radničkih porodica. Tek u idealnoj simbiozi čine jedinstvenu sliku grada kojeg su opčinili svojim nenadmašnim majstorstvom. Haseta sam uvijek zamišljao kao sastavni dio čaršije u njenom najboljem izdanju. Saosjećajan, otvoren, majstor svog posla, spreman da pomogne ali i da sačuva poneku tajnu. Švabo je druga strana sarajevske medalje, nosi u sebi otmjenost miteleurope, patinu katedrala, fini tamni baršun piano barova starih uglednih hotela prigušenih svjetala i daška dekadencije. Bili su prijatelji, njihove karijere su se preklopile u nekoliko godina u kojima se rađala nova zvijezda i veličanstvenog odlaska starijeg koji je u svojoj posljednjoj sezonu donio prvu titulu šampiona u Sarajevo i bio najbolji strijelac velike lige.

Imao sam sreću da ih upoznam i gledam bezbroj utakmica na kojima su Hase i Švabo prikazivaoi raskoš talenta, nadmudrivanje protivnika bez ponižavanja. Bili su vitezovi igre, posljednji romantičari kojima je fudbalski vic nekada bio važniji od rezultata. Za cijeli život pamtim dvije Švabine utakmice. Prvu protiv Partizana u Beogradu (4:0) drugu 1968. u dresu reprezentacije na prepunoj beogradskoj Marakani protiv Francuza (5:1). Bile su to Osimove raspodije, veličanstvene predstave vrhunskog majstora.

Deset godina kasnije redakcija me u zimu poslala u London da pratim posjetu Josipa Broza. Poslije završene posjete dobio sam poruku da ostanem u Engleskoj i izvještavam iz te zemlje. Lagodni mir dopisnika iz Londona prekinuo je poziv u junu da se hitno vratim, dođem na nekoliko mjeseci u Sarajevo i preuzmem Sportsku rubriku. Gotovo u isto vrijeme Ivica Osim je završio svoje igračke dane, vratio se u svoj grad i preuzeo Željezničar. Nekoliko dana po povratku Dragiša Škreli , koji je pratio Željeničar, mi uz jutarnju kafu kaže da bi Osim želio da se upoznamo. Dugo smo sjedili u Kuli, pričali o svemu, najmanje o fudbalu. Na kraju sam ga pitao kako kao urednik rurbrike mogu da mu pomognem. Odgovorio je tipično za njega, gotovo aforisitički, pomalo alanfordovski: Tako što mi nećete odmagati. Znao je šta ga čeka, bio je čovjek promjena, a promjene se najteže primaju. Dobio je moju punu podršku za cijeli život.

Mnogo godina kasnije poslije ona zlosrećna dva promašena penala u Rimu na SP koja su ga odvojila od polufinala a kasnije ko zna čega,moj kum Mikica Minić, potpredsjednik Partizana me je zvao i zamolio da , koliko mogu, utičem na Osima da preuzme Partizan. Koliko znam, odgovorim kumu, na njega možeš uticati koliko hoćeš ali ga ne možeš natjerati da radi ono što neće. Pregovori su trajali dugo, Ivici je to bio novi izazov ali se plašio da mu rad u klubu ne oduzme vrijeme i koncentraciju za rad s reprezentacijom jer je ostao selektor. Imao je velikih ambicija s novim timom koji je lako prošao kvalifikacije za EP.Na kraju je pristao. Pamtim da mi je kum pričao kako su poslije konačnog dogovora počeli da razgovaraju o novcu. Osim je prekinuo priču, ustao i rekao: Eno vam moje Asime pa se s njom dogovorite!

U Beogradu smo se često viđali. Iz daljine su se već čuli bubnjevi rata, zlo je počelo da plamti i buja na sve strane. Jednog januarskog dana 1992. godine Osim, moj kum, Blagoje Paunović, Švabin drug iz reprezentacije i pomoćnik u Partizanu i ja sjeli smo nasamo u restoran u tek otvorenom Partizanovom trening kampu zvanom Zemunelo. Nas trojica smo pili viski, Paun je tada bio apsitnent. Ne znam da li smo mi pili viski ili on nas. Pritiskala nas je teška mora dolazećeg raspada u krvi zemlje koju smo sva četvorica beskrajno voljeli. Ostali smo do zore. Još čujem danas Švabine riječi: Ako ništa drugo, meni će još najmanje tri puta svirati Hej Sloveni. Mislio je na prve tru takmice EP u Švedskoj na koju njegova reprezentacija zbog suspenzije SR Jugodslavije ipak neće otići.

Te godine je donio Partizanu Kup. Ima tu neke kosmičke pravde da posljednji kup Jugoslavije osvoji veliki Jugosloven i Bosanac Ivica Osim.

Dvje godine prije rata počeo sam da pišem svake nedjelje kolumnu u Oslobođenju koju sam uvijek završavao pitanjem kada će Sarajevo dati ime Asima Ferhatovića nekoj ulici u gradu. Napokon se to desilo a danas se po njemu zove i stadion.

Bilo bi lijepo da za Osimovog života neka ulica ponese njegovo ime. Ili stadion.

S velikim zadovoljstvim ću progutati bordo knedlu i parče pite i napisati: