djevdo i mahira

Đevdo i Mahira

djevdo i mahiraPiše: Uzeir Hadžibeg

Ko god prođe sokakom

spusti glavu i savije se, ne vidiš ni ko je, baš ko Baho hamal dok je birvaktile svijetu prenosio kredence i ormare pa bi se savi do tala od tereta, a sve bi viči hoop dole, biva da mu se sklone, jer ako na trenutak zastane neće šale krenut pod tolikim teretom. Pođoh do granapa, ali se vratih sa sokaknih vrata po masku da mi ne govore kud ćeš bez maske, a tačno ću se udušit od nje. Nekad sam išo u granap ne bi li skim progovorio, šta fino čuo, nasmijo se i oraspoložio a sad sve gore od goreg; onaj fasovo, ona preselila, oni muku muče sa bolešćinom. Allahselamet. Veli neko i Šemsa, Fatina jaranica plaho hasta.

Šta je? Ono najgore. Kažem Fati onako kako su mi rekli i Fata namah iskupi voća, sok od borovnice, turi masku i ode da obiđe jaranicu. Domalo eto ti je nazad. Srela nekog pa joj taj reko kućeš tamo na koronu. Ostavila onu kesu pred Šemsinom kapijom i vratila se, a ja se sjetih priče o Đevdi kad je ono zabegeniso Mahiru Đulaginu pa potaj vakat ketio na sokaku ispod njene kuće ne bi li je vidio. Ona bi mu se nasmij kad bi ga ugledaj, a jednom su i progovorili, a to Đevdi bi dovoljno da je ide prositi. Dade mu se mati u brigu, veli još si mlad, a nejmaš je sine đe ni dovesti u ovu jednu sobu, ali se Đevdo ne pokoleba i reče da će je voditi na selo u naninu kuću. Mati popustila i krenuše da prose curu, ali se svi okahariśe kad čuše da su Mahiru odveli u hastahanu i da je ono najgore, biva sušica. Svi se vratiše kući, a Đevdo produži u hastahanu, ali mu ne dadoše unić. Našo Đevdo rođaka što vozi haste te ga on dovede do Mahire, ali je moro zavezat rubac na usta baš ko kauboji kad pljačkaju banke. Kad ga je ugledala Mahira mu se osmjehnu ko da je znala da će doći, ali nejmade snage da ustane, a Đevdo je spodbi i odnese, a za njim rođak moli ga da je vrati. Kad je vidio da je Đevdo ne misli vraćati, pomože mu da je unesu u kola i odveze je na selo u naninu kuću. Namjestio Đevdo Mahiri leglo i otišao po selu skupljati hranu. Kada su seljani čuli za hastu počeše sami donositi svim i svačim, a Đevdo svoju Mahiru pito ko maksuma šumskim voćem, spravljo joj čajeve od raznih trava i Mahiri se pokahko zaustavi kašalj i poče vraćati rumenilo u obraze. Ha ustade iz postelje i stade na svoje noge napraviše svadbu i niko od njih dvoje ne bijaše sretniji kada se počeše djeca rađati. Eno ih i dan danile na selu, nisu ni pomislili da se vrate u šeher. Meščini da u svakom zlu ima nečeg dobrog, a svako zlo ko i dobro bude i prođe samo što se ovom blentavom insanu učini da prolazi samo dobro, a zlo kao da nikada neće proći. U tom ti i život prođe.

U pričinjavanju samo.
.
(Na slici ne ašikuju Đevdo i Mahira već sarajevski fotograf Halačević i njegova buduća.)