I došla je grupa od 11 djece. Došetali iz Doma … Različiti, a opet tako slični. Slični u lijepom odgoju, manirima, ponašanju. Sjeli su jedni do drugih, zahvalili mi što sam ih pozvala, i strpljivo čekali iftar. Oduševljeni su bili svakim novim slijedom, a konobari su pazili da im ništa ne nedostaje.

– Prenesite moje komplimente kuharu – rekla je najstarija od njih, koja je htjela da ide ranije da se vidi sa prijateljicama.

Međutim, kad je ugledala kadaif, lice joj se razvuklo u ogroman osmijeh. Vratila se i brže bolje pojela i njega.

Nije da djeci nedostaje takva hrana, već i oni, kao i svako od nas, vole pojesti nešto drugačije ili nešto isto, ali u drugačijem ambijentu.

– Koliko košta iftar ovdje? – pitao me je 16- godišnji dječak.

– Htio bih dovesti drugaricu koja posti svaki dan, ali ja bih da sjednemo tamo negdje u ćošak – rekao mi je u povjerenju, dok je grlio mlađeg brata.

U Domu su već dvije godine, a on, kao stariji i odgovorniji, želi upisati zanat od kojeg će moći zarađivati novac i brinuti o njemu. Kad sam ga pitala šta želi, rekao mi je da želi biti automehaničar. Jedva sam zadržala suze.

– Moj rahmetli otac je bio automehaničar – rekla sam tiho – Ako ti bude nešto trebalo pomoći oko prakse ili zaposlenja, javi mi se.

Ustala sam da napravim zajedničku fotografiju za uspomenu, a konobar je rekao da vlasnik restorana želi da me upozna. Gospodin Čolpa je stajao sa svojim sinom odmah pored šanka, predstavio se i rekao da je iftar na račun kuće, da uživamo i da mu je zadovoljstvo što može pomoći.

***

Eto, ostalo je još deset dana. Deset najvažnijih dana u Ramazanu. Još stignete obradovati nekoga … Važan je nijet, bez obzira imate li malo više ili nemate ništa.

Baš onda kad nemate ništa, trebate činiti više. Tek tada vidite kako se čuda dešavaju. Ako vi brinete o drugima, On brine o vama.