mile lasic branko mikulic

Branko Mikulić

mile lasicVratio se da umre u onom što je od Grada ostalo, da zauvijek bude sa svojim umrlim iluzijama i nadama

piše: Mile Lasić

 

Izvor: https://digitalnademokracija.com/2018/06/10/mile-lasic-povodom-90-obljetnice-rodenja-branka-mikulica/

brank mikulic

Da me nije Facebook neki dan podsjetio da mi je književnik Grgo Mikulić (Priče i legende iz Hercegovine, I i II) prije točno dvije godine rekao: “Samo da znadete profesore da je rodna kuća Brankova oca Jure sada moja izba…”, možda i ne bi bilo podsjećanja na rođenje Branka Mikulića 10. lipnja 1928., prije točno 90 godina u Podgrađu mjestu blizu Uskoplja/Gornjeg Vakufa.  Mikulići, i Brankovi i Grgini, su starinom, dakle, iz Potkraja, iz Kočerina, tamo gdje je upravo ovaj Grga Mikulić i isklesao džinovska slova “hrvatske ćirilice” i postavio ih kao krajputaše u koje nitko ne dira, što ne znači da primitivci još uvijek ne mrče ćirilična slova u cijelomu ovom kraja na svim prometnim znacima.

No, kad su srpski novinari po zadatku došli u Kočerin i zatekli kočerinsku dječurliju kako šutaju loptu u blizini Grginih ćiriličnih slova, morali su preinačiti pripremljene priče o krađi “srpske ćirilice” od tamo nekih “Škutora”. Oni koji znaju o tomu malo više govorili su im o svojoj kulturnoj baštini, a na novinarska zapitkivanja znaju li koje je koje  slovo, i djeca su k’o s nokta odgovarala: „Pa, znamo, piše u dnu svakog Grginog slova.“ I, doista, u dnu Grginih isklesanih slova piše i prijevod svakog ćiriličnog slova na latinici. Dakako, solidarizirao sam se svojevremeno s Grgom glede i hrvatskog pisma ćirilice, jer je na njemu dijelom napisana i Kočerinska i Humačka ploča, pa ni najzagriženiji hrvatski nacionalisti ne niječu “dubrovačku uglastu ćirilicu”, koja je inspirirala i fra Matiju Divkovića za njegovu „bosančicu“ ili “bosanicu”, koju ju je vlastitom rukom odlijevao u Firenci za prvu knjigu na narodnom jeziku “Nauk krstjanski” (1611.). No, da se vratimo meritumu priče. Kako mi je upravo Grgo Mikulić i potvrdio prije par godina, gornjovakufski / uskopljanski Mikulići i hercegovački Mikulići iz Kočerina još se uvijek rođakaju, ako nisu izumrli. Sve veze nisu prekinute iako je Brankov otac Jura, potonji vijećnik AVNOJ-a i narodni heroj, otišao kao dijete, takorekući u sepetu, 1903. iz rodne mu Hercegovine.

Najvažniji datumi u političkom životu Branka Mikulića

Radi se o nezasluženo zaboravljenom i čovjeku i državniku, vjerojatno i ponajvećem kojeg su u 20. stoljeću rodili katolička i hrvatska majka i otac iz BiH. Igrom slučaja su nam se sudbine ispreplele prije 35 godina, pa slijede ovim povodom moja zapamćenja na život i rad u sjenci  Branka Mikulića, prvi put objavljena na jednom mjestu u malenoj knjižici “U sjenci Branka Mikulića” (HKD Napredak, Sarajevo, 2015.), metodološki važne za buduće istraživače kad prođu vremena “buke i bijesa”, ideološkog i političkog nasilja, ako ikad prođu. Za sada se radi u prvom redu o prkošenju i etičkoj obvezi živih prema mrtvima, jer bi vrlo skoro o “vremenu koje se udaljava” (Mirko Kovač) mogla “svjedočiti” samo lažljiva historiografija. Bože moj agnostički, često se zapitam, zašto „vrijeme koje se udaljava“, nevjerojatnom brzinom briše sjećanja upravo na iznimno zaslužne ljude i važne događaje, kao da i nikad i nije bilo, dok u zapamćenjima nerijetko ostanu samo zli ljudi i Zlo kao takvo?

Naravno, priča o Branku i njegovom vremenu je kompleksnija, nego što sam je uspio predočiti u knjižici “U sjenci Branka Mikulića”, pa ću i ovdje izrijekom pozdraviti što je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu prije dvije godine obranjena jedna doktorska disertacija o političkoj djelatnosti Branka Mikulića od 1965. do 1988. godine. Čini mi se i posebice važnim istaći da je mentorom ove doktorske disertacije bio dr. sc. Husnija Kamberović, koji se već isprobao i kao monograf pišući o životu i djelu još jednog velikog Bosanca i Hercegovca – Mostarca Džemala Bijedića. Eventualne kritičke primjedbe na doktorsku radnju dr. sc. Dženite Sarač-Rujanac treba, dakako, uzeti ozbiljno u pripremi monografije o Branku Mikuliću, što toplo preporučujem, ali ne pridavati preveliku pažnju ogovaranjima ovoga par excellence hrabrog kulturnog i znanstvenog čina. Osobno sam u osvrtu u Dnevnom listu prije dvije godine i izrijekom zahvalio kolegici dr. sc. Dženiti Sarač-Rujanac za veliki i u osnovi korektni trud …

mile lasic branko mikulic

U Napretkovoj knjižici “U sjenci Branka Mikulića”, inače, po prvi put sam obznanio moju subjektivnu kronotaksu najvažnijih datuma za Brankovu političku karijeru, koja mi se i dalje čini metodološki važnom, pa u nastavku slijedi bez ikakvih intervencija:

– prvi u nizu odlučujućih momenata u Brankovom političkom životu bio je  onaj kada ga je otac Jure, ugledni HSS-ovac između dva svjetska rata i budući vijećnik Drugog zasjedanja AVNOJ-a, poveo kao klinca u partizane (u zlonamjernim krugovima se inače bezmilosno prlja ime i Jure i Branka Mikulića s navodnim sudjelovanjem u NDH-azijskom političkom i vojnom poretku, pa se čak za Branka tvrdi da je prije odlaska u partizane bio u nekakvoj NDH-azijskoj vojsci, ma koliko je već s 15 godina bio u NOVJ-u);

– drugi moment je, vjerojatno, što je u SKOJ-u upoznao njegovu buduću suprugu Rajku, majku njegove kćerke Planinke i sina Rodoljuba (nažalost, svi su već pokojni);

– treći je, da se malčice našalim, što je uopće ostao živ, te što avion koji ga je 1944. godine trebao kao mladog partizana pokupiti na Kupreškom polju i odvesti na Vojnu akademiju u Moskvu nije taj dan sletio, a poslije Branko nije bio više u kombinacijama za vojnu nego za političku karijeru;

– četvrto, krajem pedesetih ga šalju na Visoku ekonomsku školu u Zagreb, otkuda će mu ostati samo izraz “financije” kao prepoznatljiv hrvatski znak u govoru i pismu (Na to smo pazili kada bismo mu redigirali tekstove, koje je u pravilu sam pisao, ili u nedostatku vremena, vrlo pažljivo korigirao što smo mu pripremali za javne nastupe.);

– peto, Brankov politički uspon od lokalnih (G.Vakuf, Bugojno, Livno) do središnjobosanskih (Zenica, Sarajevo) i potom i jugoslavenskih razina je bio strelovit i najvećim dijelom uvjetovan činjenicom da se lagano mijenjao stigmatizirajući odnos prema Hrvatima u BiH, da bi poslije Brijunskog plenuma i Hrvati i Bošnjaci (tadašnji Muslimani) bivali sve jednakopravniji u BiH i u SFRJ, uostalom i BiH unutar SFRJ;

– šesto, do prve velike šanse za Branka Mikulića stiču se uvjeti, logično, tek poslije “Mostarskog savjetovanja” i Brijunskog plenuma, pa 1967. godine biva biran za predsjednika Republičkog izvršnog vijeća;

– sedmo, Mikulićev izbor 1969. godine za predsjednika CK SKBiH je sljedeći odlučujući moment u potonjoj vrtoglavoj političkoj karijeri, u kojoj je  – zajedno s njegovim kolegama – pripremio i sproveo programe razvoja i političkih akcija koje mu njegovi politički protivnici nikad nisu oprostili:

  1. akcija tisuću škola, tisuću km novih cesta, RTV Sarajevo, ANU BiH, novi univerziteti;
  2. koordiniranje TO u borbi protiv ubačene terorističke skupine u BiH, u okolicu Bugojna (ma koliko se ova akcija u hrvatskim nacionalističkim krugovima stilizirala u „prvu bitku domovinskog rata“, ona je bila čin terorizma sa stanovišta međunarodnog prava, te vrlo vjerojatno UDBA-ina velika provokacija i jedan od najtežih političkih ispita za Mikulića u cjelokupnoj karijeri);
  3. obračun sa starim kadrovima na čuvenoj sjednici CK SK BiH na kojoj su ostavke podnijeli Karabegović, Humo i Kapetanović;
  4. organizaciju XIV ZOI „čvrstom rukom“, inače bi sve završilo u kaosu…

– osmo, za njegovu bosanskohercegovačku karijeru je od presudne važnosti bio razgovor s Titom 1972. godine, na koji je otišao da bi bio kažnjen (nakon opanjkavanja od strane nekoliko starijih drugova iz BiH na radu u saveznim organima, a vratio se kao čovjek od apsolutnog Titovog povjerenja), a za izuzetnu  jugoslavensku karijeru od odlučujućeg je značenja bilo što ga je već dobro bolesni Josip Broz 1978. godine protežirao za prvog predsjedavajućeg CK SKJ, zamjerivši se Stani Dolancu, koji je na tu i druge funkcije koje je podrazumijevalo Titovo nasljeđe čekao kao zapeta puška;

– deveto, vrlo važno je bilo što se 1981/1982. Branko Mikulić uspio oprhvati s opasnom bolešću zvanom sujeta i nije uselio u kuću na Bjelavama, građenoj za “socijalističkog cara” (načičkanoj prislušnim uređajima kao i slične na Dedinju);

– deseto, vrlo važno je bilo i što je bio biran 1982. za predsjedavajućeg Predsjedništva  SR BiH, jer je otuda mogao biti izabran i za prvog čovjeka XIV ZOI Sarajevo ’84 i poslije sjajnog uspjeha Olimpijade i u Predsjedništvo SFRJ (osobno se tek na „sarajevskoj Olimpijadi“ uključujem u Brankovu političku priču i mogu od tada biti živim svjedokom);

– jedanaesto, mogao je biti predsjednik Predsjedništva SFRJ (1988./1989), ali nije uspio odoliti izazovu pa je ugodnu fotelju u Predsjedništvu zamijenio s vrućom foteljom u Saveznom izvršnom vijeću, u svibnju 1986.;

– dvanaesto, u SIV-u je osnovao ubrzo po preuzimanju dužnosti Komisiju za reformu i bio joj predsjednikom, a ona pripremila skoro sve ono s čime će se proslaviti njegov nasljednik na ovoj funkciji, pokojni Ante Marković, koji je bio solidan privrednik, ali trećerazredni političar u odnosu na Branka Mikulića;

– trinaesto, zajedno su ga rušili kao predsjednika SIV-a i političke elite Slovenije i Hrvatske i Srbije, dok su tadašnje bosanskohercegovačke  elite, razjedinjene isforsiranim aferama Agrokomerc i Neum, bile indolentne: ili nisu bile uz njega, ili mu nisu znale ili nisu htjele pružiti podršku;

– četrnaesto, bolno je podnio raspad SKJ, pa se malčice i obrukao na XIV.  kongresu, kada je glasao za Čkrebića, nekog smiješnog i beznačajnog lika iz Miloševićeve političke štale;

– petnaesto, bio prosto prisiljen podnijeti ostavku 28. prosinca 1988., da bi ostao na dužnosti u tehničkom mandatu  do 14. ožujka i vratio se u Sarajevo;

– šesnaesto, po njegovom nalogu sve sam političke prvake tog 28. prosinca u Skupštini SFRJ, kada je prorokovao “pojest ćemo se kao žuti mravi”, dovukao u Kabinet predsjednika SIV-a na čašicu oproštajnog razgovora: bilo ih je žalosno gledati, lažljivce i prevarante, kojima su tako nalik današnji bosanskohercegovački  političari;

– sedamnaesto, posljednje, proveo sam na njegovo traženje s njim noć u hotelu Sheraton na frankfurtskom aerodromu, uoči njegova povratka iz Laussane kako bi umro u Sarajevu. Cijelu mi noć pričao – kad je mogao – o rukopisu koji je držao u ruci a koji će potom biti ukraden, pa srećom pronađen. Svojevremeno  sam putem medija pokrenuo javnu hajku i rukopis je pronađen u Sloveniji. (U međuvremenu je taj rukopis i objavljen pod nazivom „Kobne godine“, pri čemu je veliki uređivački posao uradio uvaženi hrvatski i bh. književnik  Željko Ivanković, ali je knjiga povučena iz prometa uslijed teško razumljivih tužbi Brankovih nasljednika koji žive u Zagrebu.)

Branko Mikulić – najveći bh. političar svih vremena

U magazinu Slobodna Bosna (No. 913, od 08. svibnja 2014.) objavljeni su povodom 20. obljetnice Brankove smrti i moji i odgovori književnika Željka Ivankovića na pitanja uredniku Dine Bajramovića o životu i djelu pokojnog Branka Mikulića, pod zajedničkim naslovom „Branko Mikulić – najveći bh. političar svih vremena“. Branko Mikulić je, inače, umro od teške i neizlječive bolesti 12. travnja 1994. u Sarajevu. U nastavku slijede samo moji, djelomice kraćeni odgovori …

***

U proljeće 1983. godine živio sam u Sarajevu i radio kao tajnik u Komisiji CKSK BiH za idejni i teorijski rad. Predsjednik Komisije je bio pokojni Ismet Kreso koji me je jedne prigode poslao da referiram o nekoj našoj konferenciji „drugu Branku“, ne sjećam se više o čemu a to nije više ni važno. Bio sam u tom prvom  susretu s „drugom Brankom“ vrlo nonšalantan, jer nisam ni slutio da me je Isma, kako su prijatelji zvali Ismeta Kresu, poslao da me strašni „drug Branko“ vidi kako izgledam, govorim, itd. Po povratku mi je Isma kazao: „Branko treba šefa kabineta, a da nisam star i bolestan ja bih to po drugi put prihvatio sam. Godine rada s Brankom su moje najsretnije godine.“ Mnogo godina poslije sam shvatio da su prohujale Ismine i Brankove godine bile i najsretnije godine u životu svih nas, koje s razlogom zovem „Periklovim dobom“ u životu BiH. Krajem ljeta ili u jesen, 01. rujna 1983. godine, ako se dobro sjećam, sam postavljen za „šefa Kabineta predsjednika Organizacionog komiteta XIV. ZOI Sarajevo ’84“. Malo sam znao o olimpijadama, ali sam mogao ponuditi moju mladost, vrednoću i odanost. Namjerno kažem, neprijatelja radi, bio sam u sjenci druga Branka, vjeran kao sjenka, dakako. Sve dobro što je vezano uz Olimpijadu u Sarajevu od prije 30 godina je, zapravo, i najveće Mikulićevo postignuće  i sviju nas koji smo imali sreću biti dijelom Brankova olimpijskoga tima. Poslije Olimpijade je Branko, u proljeće 1984., glatko izabran u Predsjedništvo SFRJ ispred Bosne i Hercegovine. Mnogi i danas škrguću zubima zbog toga, jer misle da su to oni trebali biti. Doduše, škrguću protezama, ili mi pišu ogorčena anonimna pisma zbog moje navodne pristrasnosti. Ništa im ne mogu pomoći, s drugom Brankom se mogu mjeriti samo drugi bh. tragičari – pokojni Džema i Hamdija. No, ostavimo se toga, Branko me  poslije Olimpijade zapitao: „Hoćeš li sa mnom i u Beograd?“. A ja bih s njim i u vatru i vodu, tako sam mislio i tako mislim i danas. U Beogradu, u Predsjedništvu SFRJ, bio sam mu savjetnikom, a u Predsjedništvu BiH, gdje je imao cijelo vrijeme ured bio sam opet neka vrsta „šefa kabineta“. Bilo je to vrijeme pat-pozicije u jugoslavenskom vodstvu, reforme su bile nužne a tzv. Titovi nasljednici nesložni. Branko je bio veoma nezadovoljan i svojim učincima i ponašanjem i radom drugih članova  Predsjedništva SFRJ, te kad je došlo vrijeme izbora novoga predsjednika Saveznog izvršnog vijeća prihvatio je i taj „vrući stolac“ i na njemu izginuo radeći za spas Jugoslavije, ali bilo je kasno. Ona se razjedala iznutra, a kad je srpski nacional-boljševički pokret poveo rat protiv svoje zemlje, nitko više nije mogao spasiti Jugoslaviju, pa ni „drug Branko“, ma koliko izgarao na poslu. Zajedno smo, dakle, proveli oko šest godina, od jeseni 1983. do proljeća 1989. godine.  Pitao me na kraju te periode: „Hoćeš li nazad u Sarajevo?“. A ja se odlučim za diplomaciju umiruće zemlje, toliko sam bio vidovit …

***

O sarajevskoj olimpijadi kao našemu bh.  civilizacijskom uzletu u nebo ostavio sam u proteklih 30 godina bezbroj zapisa.  O tomu uvjerljivo i pošteno svjedoče i drugi Brankovi suradnici, primjerice Ahmed Karabegović, generalni tajnik XIV ZOI. U nedavnom dokumentarnom filmu o Branku Mikuliću, kojega je uradila gospođa Arijana Saračević-Helać, a nisu male zasluge ni odgovorne urednice  na FTV-u gospođe  Duške Jurišić što je film dobar, unatoč nekim nes(p)retnim potezima menadžmenta ove kuće i ružnoj politici, svjedočili su i drugi ljudi najbolje što su umjeli. Opoštenili su se svjedočenjem o Branku primjerice i Goran Kapetanović, sin Hajrin, Brankov šef kabineta u SIV-u i njegov savjetnik za vanjsku politiku, potom i prof. dr. Zdravko Grebo, sin Hamin, Brankov šef kabineta u Predsjedništvu CK SKJ, i neki drugi. Ja sam – uz svjedočenje u ovomu filmu – uradio i autorski prilog o Branku Mikuliću za prekrasan Rabicov projekt-monografiju „Olimpijsko Sarajevo za nezaborav“, a o Mikuliću kao osobi i političaru mini studiju „Branko Mikulić – zaboravljeni Sarajlija, čovjek i državnik“, objavljenu u knjizi „Sarajevo moj grad“, knjiga 2. Na promociji ove knjige u BKC-u u Sarajevu, njezin urednik Željko Ivanković je rekao: „Mile Lasić je napisao esej o Branku Mikuliću, koji može ući u svaku enciklopediju, a k tomu je i topla ljudska priča“. Tomu nemam što dodati, izuzev: hvala Željko …

***

Uostalom, Vi Dino znadete da je u veljači i ožujku 1999. godine, uz petu obljetnicu Brankove smrti, upravo Slobodna Bosna  prva objavila moja iscrpna sjećanja u romansiranoj formi na taj moj posljednji susret s Brankom u Frankfurtu am Main, desetak dana prije Brankove smrti. O njemu sam potom u politološkoj maniri ostavio traga na brojnim mjestima, u esejima i knjigama, posebice iscrpno u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (Tuzla, 2012.). U toj knjizi se nalazi i esej „Prokletstvo Mikulićevih“, a u njemu piše, između ostalog, i sljedeće: „S Brankom sam se definitivno rastao u Frankfurtu am Main početkom travnja 1994. godine. O potresnoj posljednjoj noći uz njegovu bolesničku postelju u hotelu Sheraton, u frankfurtskoj zračnoj luci sam ostavio zapis i u mojoj knjizi „Europe Now…“, pa ću ovdje samo dometnuti kako sam ujutro dopratio Branka do američke vojne baze u Frankfurtu, kako bi odletio zauvijek s američkim bombarderom u opkoljeni grad, u njegovu zemlju. Grad i Zemlju koji ne umiju da cijene  svoje ponajbolje sinove i kćeri. U kojima se uspjeh ne oprašta. Pozdravili smo se s malo riječi i bez suza. Ogromna vrata aviona su progutala majušnu siluetu velikog čovjeka. Ono što je od njega ostalo. Bolest ga je već bila prepolovila. U daljini su se žarile velike, pametne oči. „Kao žeravice“, osjećao sam potom danima pogled koji je otišao preko oblaka za Sarajevo, u ono što je od Grada ostalo, da tamo bude zauvijek sa svojim umrlim iluzijama i nadama.

branko mikulic

Umro je 12. travnja 1994. godine, iscrpljen teškom bolesti. Sahranjen je na groblju Sv. Josipa bez lažne pompe i suvišnih riječi, u nazočnosti 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu BH Dani, No. 251 iz 1994., pod naslovom „Odlazak velikog Bosanca“ zabilježeno je i sljedeće: „Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994“. Umro je posljednji bosanski car, vrzmat će mi se otada često po glavi … Nedugo poslije Brankove smrti umrla je iznenadno, maltene naprasno i od tuge i njegova kćerka Planinka, akademska slikarka i vrsna intelektualka, potom i Brankova supruga Rajka, pa potom i sin Rodoljub, zvani Roćko, arhitekta. Jedino negdje u BiH  danas životari u vrlo nesretnim okolnostima Brankova unuka, s čijim nevoljama  bezosjećajni neukusno zbijaju šale. A da groteska bude potpuna,  o postojanju Branka Mikulića danas u BiH svjedoči  – osim usamljenoga groba i već spomenute ulice u Gornjem Vakufu/Uskoplju – i neka uličica u Dobrinji, na periferiji Sarajeva, koju su mu aktualni gradski kvazi-multietničari udijelili tek da bi ovovremenim političkim „junacima“ mogli davati velike trgove i ulice u strogom centru grada. U Sarajevu je, uostalom, svakim danom sve više usamljenih grobova poput  Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, katoličkih i pravoslavnih, koje neće imati tko posjećivati. Tako je ili će, pak, tako biti negdje drugdje s bošnjačkim, muslimanskim mezarjima… »

***

… Za mene je, dakle, Branko ostao pojmom slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine i prosperitetnog života u njoj, s njegovim imenom i imenima sličnih njemu morat će biti povezivani, kada ratna halabuka prođe, civilizacijski iskoraci koji su napravljeni krajem šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u BiH. Nije se radilo samo o izvlačenju BiH iz polukolonijalnog statusa u privrednom smislu, putem restruktuiranja proizvodnje s primarnog na prerađivački sektor, metalski u prvom redu, ni samo o izgradnji solidnih prometnica za te godine i jugoslavenske prilike, ni samo o izgradnji velikih poslovnih sistema, nego i o programu „hiljade škola“ i disperziji univerziteta širom BiH, i o konačnoj političkoj emancipaciji Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, konačnoj emancipaciji bosansko-hercegovačkog naroda islamske vjeroispovijesti, konačnoj ravnopravnosti sva tri naroda koji su tvorili BiH i čija je domovina ona bila. U okruženju manjkavom političkim i demokratskim pravilima, karakterističnim za tzv. svijet socijalizma, trebalo je imati „malo soli u glavi“, zapravo viziju, znati uvjeriti ljude u nju i pretvoriti snove u realnost. Branko je bio čovjek vizije, posjedovao je neophodnu političku volju, a zahvaljujući Titovoj podršci njemu osobno, i BiH u cijelosti, i stvarnu moć da ideje sprovede u život… »

***

Možda bi bilo primjereno reći ovako: Branko Mikulić je bio i biološki i ontološki oličenje Bosanca i Hercegovca, i Jugoslavena, da ne zaboravimo važni jugoslavenski  kontekst.  Zapravo, on je u sebi izmirio i svoje hrvatsko podrijetlo i djedovinu u Hercegovini i očevinu u Bosni. K tomu je kao dijete-partizan i sin vijećnika AVNOJ-a bio i  uvjereni privrženik „bratstva i jedinstva“, vrijednosti ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, te posebice Ustava SFRJ iz 1974. godine. Bio je i komunista, i vjerni Titov sljedbenik, inače se ne bi mogao izboriti – zajedno sa suradnicima –  za jednakopravni položaj svih naroda u BiH i za jednakopravni položaj BiH u pokojnoj Jugoslaviji. Pišući prije dvije godine o prvoj doktorskoj disertaciji u BiH o Branku Mikuliću dr. sc. Dženite Sarač-Rujanac, kazao sam: „Lako se post festum zgražati u kabinetskim re-interpretacijama recentne povijesti SR BiH u SFRJ, mnogo je kompliciranije pokušati objasniti kompleksne procese stasavanja BiH u kakav takav politički subjektivitet unutar SFRJ, pri čemu olaka ideološka stigmatizacija i trpanje svih protagonista u isti koš, miriše na pomodnost, prilagodbu dominantnim i poželjnim narativima. Utoliko biva važniji svaki čestiti metodološki naputak protiv povjesničarskih redukcija i jednostranih interpretacija prohujalog vremena i njegovih protagonista.“

Mostar, 10. lipnja 2018. godine

branko mikulic

branko mikulic