piše i govori: Josip Pejaković
Nikad niko u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvoren za običan život i svagdašnje događaje …
(Izvor: Face HD TV Sarajevo)
Knjigu + CD sa zvučnim sapisom možete kupiti na stranici https://www.knjiga.ba/bosnom-hodjim-cd-b5701.html
Bosnom hodim
Nikad niko u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvoren za običan život i svagdašnje događaje. Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovom gradu, ali je izvjesno da se sunce ovdje kasnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica.
O Bosni vam želim zborit noćas.
Ne o tome samo kakva nam je sada,
ja hoću da zajedno vidimo
da li je ona takva bila
tako jadna od vajkada?
I hoće li možda takva biti
svih budućih njenih dana?
Ima Bosna lijepijeh gradova,
puno malih i divnih čaršija,
samo jedan među njima ima,
čaršija je a i grad starina.
Stariji je od samoga sebe.
Mnogo slavnih u njemu rođeno,
al’ odoše na sve strane svijeta
i dolaze ponekad kratko,
samo preko ljeta.
Ostadoše u njem’ oni što
s merakom žive i sevdišu
svaku noć zajedno,
zagrljeni inate se time
i pitaju stalno pjesmom
što im se je Travnik zamaglio?
Ili gori il’ ga kuga mori
niti gori nit’ ga kuga mori
haj djevojka ga aman okom zapalila
haj čarnjim okom i za inat svima.
Gorio je nekoliko puta,
dušmani ga vazda zapalili.
Iz pepela se dizao grad,
veći, ljepši, svima nama drag!
On postoji takav od davnina,
njemu niko dohakao nije.
Pokušali na njeg’ sa svih strana
i to rade do današnjih dana.
Gdje je sada ona sila Turska,
monarhija Austro-Ugarska,
rajh Njemačka, njihovi vazali?
Travnik osta u mojoj mahali!
Gdje sam nekad igrao oraha,
čize, klisa, jazije i ture.
Igrao se do prvog sumraka,
pa kod majke Danke jeo tople pure.
Nekad pure, nekad i krompira,
s našim sirom najboljim na svijetu,
pa zagrizem sočnu jeribasmu,
krušku našu koje nigdje nema,
svako veče i nju majka moja
za večeru samo meni sprema.
Kreveta se onda fatam svoga,
posteljina čista, đul mirisna,
kerana i bijela, jastuk grlim,
majka me poljubi:
„Spavaj sine dunjo moja zrela!“
Majka moja najljepša na svijetu,
koja nikad ljuta bila nije,
što god tražim ona meni daje,
ozarena, uvijek nasmijana,
gasi svjetlo i tiho nestaje.
A ja tonem u san vječni,
k’o da nikad probuditi se neću.
Sanjam tako i polahko tražim
u snu svoju pravu sreću.
Sanjam brda i doline,
bistre rijeke i potoke Bosne moje divne mile
i jezera njena sanjam,
oštri vjetar sa planina
i snijeg suhi koji škripi,
koji škripi pod nogama.
Onda sanjam kako pjevam
jednu pjesmu tužnu, staru,
u bolnici iznad grada,
na travničkom Bašbunaru.
Već godina dana evo kako bolan ležim sada,
sa prozora moje sobe
vidim svjetla moga grada.
Naokolo svud zidovi
i hodnici bijele boje,
mnogo snova u samoći
ovdje mojih ostalo je.
Tijelo moje oboljelo
nalazi se ovdje sada,
al’ sam sretan kad uveče
vidim svjetla moga grada.
U mislima kad prolazim
šetajuć’ po staroj stazi
skupa s dragom što mi nikad
ovdje bolnom ne dolazi.
Tako pjesmom u snu
milom Bosnom mojom hodim,
uspavanom i ponosnom!
Mnogi za nju izginuše,
nisu dali dušmanima
da je uzmu, da je sruše.
Prva od njih bješe ona,
Katarina Kosača.
Vladala je Bosnom svojom
kao majka kraljica!
U Sutjesci Kraljevoj
bila je njena stolica.
Sve dok Turci ne dođoše
borila se ona slavna.
Teško su je porazili,
djecu su joj zarobili
i odmah ih poturčili,
u Stambolu odgojili.
A Katarina kraljica
posta tužna izbjeglica.
Prvo bježi u Dubrovnik
al’ tu za nju mira ne bi.
Zato krenu prema Rimu
i tu osta sama,
u tuđini izgubljena,
do posljednjeg njenog dana.
Od imetka imala je
samo mač i plašt zlatni,
mač Tomašev a plašt njezin.
U hladnome jednom stanu,
s pratnjom svojom gdje je bila.
U velikom gradu Rimu
oporuku ostavila:
„Ja, posljednja kraljica
Bosne i Humske zemlje,
tako mi bog pomogao,
ostavljam kraljevstvo svojoj djeci
ako se Isusu Hristu vrate,
ako se vrate i islam ostave.
Sinu ostavljam Tomašev mač
da s njim kraljevstvo brani!
A ako ostane u islamu
i ne vrati se crkvi svojoj,
mač će pripasti Balši,
nećaku mome jedinome!
Ako se moja djeca ne vrate,
i ako ostanu u islamu,
Bosnu cijelu i Humsku zemlju
i njenu crkvu ostavljam Papi Sikstu IV
da njome vlada po svojoj volji
iz Svete stolice u Vatikanu!
A za uzvrat tražim
da me se pokopa u bazilici Araćoeli,
u rimskoj crkvi Santa Marija,
ispred njenog svetog oltara.
Na kamenu nadgrobnom da piše,
bosančicom našom samo:
Kraljica Bosne Katarina Kosača.
Ovo je moja oporuka,
napisana mojom rukom,
po mojoj čistoj slobodnoj volji,
po kojoj tražim postupiti se mora!
Tako mi bog pomogao.
Tako nam Bosna izgubi kraljicu
i crkvu svoju i Humsku zemlju.
Njome će sada vladati ko hoće!
Uglavnom tuđini sa svih strana,
a narod njezin postaće bijedan,
svih svojih budućih dana.
…
(Odlomak iz knjige)
Knjigu + CD sa zvučnim sapisom možete kupiti na stranici https://www.knjiga.ba/bosnom-hodjim-cd-b5701.html
ISBN 9789926428815
Izdavač Art Rabic, Sarajevo
Napisao i izgovorio Josip Pejaković
U Sarajevu 08.09.2020. godine
Korišteni citati i stihovi:
- Ivo Andrić: Travnička hronika
- Nikola Škrba: Stara staza
- Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića
- Branko Ćopić: Mala moja iz Bosanske Krupe i Na Petrovačkoj cesti
- Mak Dizdar: Zapis o zemlji
Zvučni zapis
©Tekst Bosnom hodim i zvučni zapis su autorsko vlasništvo Josipa Pejakovića. Sva prava pridržana. Molimo vas da dijelove ili tekst u cjelini kao i zvučni zapis ne prenosite bez dozvole vlasnika. Prenošenje poveznice ove stranice je dozvoljeno uz navođenje izvora.