piše: Mile Lasić

Čemu i zašto se obilježava “Dan Europe – 9. svibanj”:

Nedovršeni projekt europskog ujedinjenja

Donešeno privolom autora sa https://vijesti.ba/clanak/ 13.05.2017

U knjizi Mila Lasića: Mostarsko-europske priče, Art Rabic, Sarajevo, 2018.

Ovovremeni Balkan ogledalo loše europske prošlosti, dok bi EU morala za Balkan biti orijentirom za posve drugačiju, zajedničku budućnost u europskoj obitelji naroda u kojoj se konflikti razrješavaju dijalogom i kompromisima, a ne ratovima.

Već se 32 godine zaredom obilježava u Europskoj uniji “9. Svibanj” kao “Dan Europe”. Tako je i ove godine i u institucijama EU, koje su za građane otvorile svoje vrata i u Bruxellesu i u Strasbourgu i u Luxembourgu, od 6. do 14. svibnja, kao i u svim članicama EU u kojima uredi Europske unije organiziraju niz svečanosti, pa i u zemljama koje su u procesu približavanja EU, poput zemalja “Zapadnog Balkana”, u kojima diplomatsko-konzularna predstavništva EU zvana “Delegacije EU” obilježavaju ovaj datum u suradnji s domaćim institucijama.

Unatoč svemu tomu, vrlo mali je broj građana svjesno da se slavi upravo to što je ovog dana prije 67 godina najavljeno “rođenje Europe kao zajednice”. Devetog svibnja 1950. godine je, naime, u francuskom ministarstvu vanjskih poslova (Quai d’Orsay) obrazložen plan o polaganju prvog institucionalnog temelja za izgradnju alternative ratu u Europi.

Tog 9. svibnja 1950., točno u 18,00 sati,  je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman pred novinarima pročitao i pojasnio “izjavu od najvišeg značaja”, koju je pripremio njegov suradnik Jean Monnet i u kojoj je izložen plan o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ), svojevrsni projekt udruživanja Europe kako se ne bi više ponavljali glupi i razorni ratovi, koji nikada nisu ništa ni razriješili u povijesti. U toj čuvenoj “Schumanovoj deklaraciji” nije se, dakle, radilo samo o tomu kako se uskoro treba osnovati prva europska integracija u oblasti ugljena i čelika, nego je bilo govora i o smislu europskih integracija  kao mjera za osiguranje mira i blagostanja  u poslijeratnoj Europi.

Do osnutka EZUČ-a došlo je temeljem Pariškog ugovora (1951.) i njegova stupanja na snagu dvije godine kasnije (1952.). Ova je integracija inače već osnivačkim ugovorom bila oročena na 50 godina, pa je u međuvremenu i doslovce otišla u povijest. U biti, EZUČ je bio uspješnom eksperimentalnom fazom i svojevrsnim laboratorijem i za šest godina kasnije formiranu Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), koja se tzv. fuzionim ugovorom (1965/1967) preimenovala u Europsku zajednicu, kako bi se potom 1992/1993 transformirala konačno u Europsku uniju (EU).

Da se u procesu europskih integracija radi o pitanju “rata i mira” nije uobičavao govoriti samo bivši njemački kancelar Helmut Kohl, nego su toga bili svjesni i vidoviti i mudri Europljani već ranije. U proljeće 1941. pisao je, primjerice, Leon Blum, koji je 1936. bio izabran za prvog socijalistu na čelu francuske vlade, i to u zatvorskoj ćeliji: “Ili će nakon ovog rata nastati jake europske institucije ili ovaj rat neće biti posljednji”. Skoro u isto vrijeme je notirao na zatvoreničkom otoku Ventotene i Italijan Altiero Spinelli, koji će kasnije postati i uglednim poslanikom u Europskom parlamentu: “Nacija je prestala biti idealna organizaciona forma međunarodne zajednice”.

Prisjećanje na “Schumanov plan”

Ma koliko nastala kao izraz francuskih i njemačkih privrednih i političkih interesa, Europska zajednica za ugljen i čelik je označila proboj ne samo u francusko-njemačkim i odnosima svih zemalja-članica EZUČ-a (Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luxembourg), nego je uvjerila i njih i druge Europljane da je moguć i supranacionalni način upravljanja i u najosjetljivijim oblastima, do tada u isključivoj kompetenciji nacionalnih država.

U ovom podsjetniku na same početke europskih integracija mora se reći – bez ulaženja u detalje – da su se na osnovu prvih iskustava i EZUČ-a i EEZ i EZ u konačnici i oformila EU kao sui generis pravni sustav, to jest specifični način upravljanja javnim politikama (kombinacijom supranacionalnih formi odlučivanja i međudržavnog dogovaranja). U tom je pogledu, Europska unija postala alternativom ili dopunom nacionalnom organiziranju, pa i mogući uzor drugim zemljama i regije svijeta.

“Svjetski mir može biti osiguran samo putem stvaralačkih naprezanja, primjerenih prijetećim opasnostima”, obrazložio je  Robert Schuman onog 9. svibnja  1950.,  “ako Francuska, Njemačka i druge zemlje pristupnice ujedine svoju temeljnu proizvodnju i oforme Visoke vlasti, postat  će ovaj plan prvom konkretnom osnovom za europsku federaciju, koja je neophodna  za očuvanje mira”.

Tako je glasio početak “Schumanovog plana”, u kojem se u detalje govorilo o nužnosti da se u skoroj budućnosti upravljanje najvažnijim sirovinama, ugljenom i čelikom, koje su  temeljne pretpostavke  za vojnu industriju, povjeri jednom supranacionalnom europskom organu, koji će u Pariškom ugovoru o EZUČ-u biti i službeno nazvan “Visoke vlasti”. Ne treba se biti politološki ili pravni ekspert da bi se zaključilo da njegov plan nije podrazumijevao  samo odustajanje od tzv. samostalnih hodova u industrijama uglja i čelika, nego je istovremeno bio i plan o odustajanju od logike užasnih ratova, koji nikomu u Europi nisu donijeli ništa dobro. Upravo zbog toga su  šefovi država ili vlada zemalja EEZ odnosno današnje EU, na njihovom susretu na vrhu 1985. u Milanu, i odlučili da se ubuduće “9. svibanj” slavi kao “Dan Europe”.

Uostalom, svaka europska demokratska zemlja koja se odluči za pristup Europskoj uniji se obvezuje za prihvaćanje principa mira i solidarnosti kao najvišeg dobra. To konkretno znači, da se i nove članice EU moraju punim kapacitetima posvetiti privrednim i socijalnim pitanjima, regionalnom razvitku i miru, te da automatski odustaju od svih prikrivenih ili otvorenih teritorijalnih aspiracija prema dijelovima teritorija susjednih zemalja, pa ako tamo i žive isti narodi kao i tzv. nacionalnim maticama.

Europska unija kao jezgra ujedinjene Europe nije u biti, dakle, toliko zamaman projekt zbog njene privredne ili političke snage, nego iz razloga što uvažava svaki, pa i najmanji identitet unutar sebe, što se kao na dlanu vidi da se u ovom dijelu svijeta nešto naučilo iz vlastite loše prošlosti. U krajnjem, u slučaju EU se radi o projektu  „europske domovine“, u kojoj će se svi postojeći nacionalni, vjerski i drugi identiteti očuvati, pri čemu otvorenom ostaje i  mogućnost nastanka novog europskog identiteta. Po prvi put u povijesti Europe  se zajedno gradi zajednička europska kuća.

Međusobni taoci

Nedavno sam bio gostom u emisiji “Danas” (BH Radio 1) i govorio sam i o već spomenutim temama, ali nije bilo vremena da se osvrnem i na činjenicu kako se  kod nas i na ovaj dan  s polu srca i  vrlikom količinom kvazi-europskog duha obilježava tobožnja pobjeda nad fašizmom i Dan Europe. Uostalom, godinama su ljudi s ovih prostora s “devetim svibnjem” povezivali samo datum kada se, navodno, pobijedio fašizam 1945. To je, svakako, bio važan datum u svjetskoj, europskoj, pa i našoj  povijesti, ali fašizam nije  nigdje u svijetu pobijeđen zasvagda. Uostalom, i u zemljama bivše SFRJ se fašizam vratio u karikaturalnim formama. I dok su u Europi dojučerašnji neprijatelji postali prijatelji i streme istom cilju, pa nikomu ozbiljnom na javnoj sceni nije ni na kraj pameti  da rehabilitira ideje i ličnosti koje su se kompromitirale u Drugom svjetskom ratu, posvuda na Balkanu su radovi u punom jeku u ovom pogledu. Vodi se inat-politika i prema sebi i prema susjedima i historijskoj istini.

Kontroverzne rehabilitacije raznih opskurnih ličnosti od Vardara pa do Triglava, posebice u Srbiji i Hrvatskoj, te u  BiH, ne mogu nikomu donijeti ništa dobro. I time se samo demonstrira antieuropejstvo. Ma koliko se deklarativno zaklinjalo na europsku ideju, nju se, očigledno, ne razumije ili ne uzima ozbiljno. Posljedica svega toga je da je suviše malo iskrenog pomiriteljskog duha u zemljama slijednicama bivše SFRJ. Kao da nitko na Balkanu ne vodi računa o susjedima i komšijama, što oni misle i što je za njih uvredljivo, pa se tako iz dana u dan, iz godine u godinu i demonstrira da se nije ništa naučilo niti iz prošlih vlastitih tragedija,  niti iz poučnih njemačko-francuskih izmiriteljskih priča. Tako sve zemlje bivše Jugoslavije ostaju i zarobljenici i taoci svojih vlastitih zabluda, u raljama prošlih vremena.

Karikaturalno, baš kao u bivšem DDR-u, koji se i momentu raspada razumio “zidom protiv fašizma” i boljom Njemačkom i kod nas  se, dakle, još uvijek obilježavaju i “Dan pobjede” i “Dan Europe” istog dana, iako se kapitulacija Trećeg Rajha odigrala 8. svibnja pred ponoć 1945., što je u Moskvi onog vremena registrirano uslijed vremenske razlike dan poslije, ali se kod nas satovi još uvijek navijaju prema toj povijesnoj netočnosti. Gore je od toga što se zaobilazi činjenica da se u međuvremenu fašizam udomaćio i postaje načinom mišljenja (ako se tu uopće radi o mišljenju), odnosno načinom života. Fašisti su kod nas još uvijek samo oni drugi, pri čemu su nerijetko upravo antifašisti, čast čestitima, samo ljudi zarobljenog uma. Istinski antifašizam danas ne bi, pak, smio biti drugo do projekt političke zajednice jednakopravnih identiteta, što u slučaju višenacionalne BiH znači priznavanje jednakopravnosti građana svih konstitutivnih nacija (ko-nacija), građana – pripadnika svih nacionalnih manjina i građana tzv. novih identiteta.

Schumana za sveca!

U Europskoj uniji se de facto non-stop slavi europska kulturološka raznolikost i nova politička kultura, možda i zato što je porođena s velikom mukom i poslije svega što su europski narodi stoljećima činili jedni drugima. Kažimo otvorenije, u Europi se stoljećima događalo upravo ono što se na Balkanu događa i danas. U tom je smislu ovovremeni Balkan ogledalo loše europske prošlosti, dok bi EU morala za Balkan biti orijentirom za posve drugačiju, zajedničku budućnost u europskoj obitelji naroda u kojoj se konflikti razrješavaju dijalogom i kompromisima, a ne ratovima.

Uzgred kazano, unutar velikih europskih crkvi je već pokrenuta inicijativa da se Robert Schuman što prije kanonizira u sveca. Nešto mislim, takav bi  svetac nesumnjivo dobro činio i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju, ergo i vjerskim zajednicama i samoj Europskoj uniji.

I na kraju, u čast Dana Europe na mojemu Filozofskom fakultetu će u sljedeći utorak biti upriličeni susreti studenata politologije Filozofskog fakulteta Sve-Mo i studenata psihologije i sociologije Univerziteta “Džemal Bijedić”, u organizaciji nedavno osnovanog Centra za politološka istraživanja (CPIFF) pod nazivom “Religijsko i nacionalno, vjerske zajednice i nacionalizam”, a uz sudjelovanje poznatog Hercegovca i glavnog urednika međunarodnog teološkog magazina “Concilium” Dalibora Milasa, rođenog Mostarca, đakona SPC-a i tajnika Vladike Eparhije Zahumsko-hercegovačke i Primorske, Branislava Rajkovića, te sociologinje doc. dr. sc. Merime Jašarević-Beganović, profesorice na Nastavničkom fakultetu Univerziteta Džemal Bijedić iz Mostara. Dobrodošli na ove susrete upoznavanja, svekolikog uvažavanja i razumijevanja: krajnje je vrijeme za njih, zar ne?

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i donosioca stavove.