nihad djozic

Zdrav čovjek ima stotinu želja

Nihad ĐozićHljebne biljke, duhan i kafa nesanica

Zdrav čovjek ima stotinu želja, bolestan samo jednu, siromašan dvije, bogat tri.

Zlatna ribica života ispunjava sve što treba i što je u njenoj moći. Problem je ono što nam ne treba, ali nije se tako lako odreći užitku i navici. U procesu trajanja – potiskujemo loša iskustva. Dobro se pamti jer tijelo nikad ne zaboravlja. Ko ne sluša vlastito tijelo, slušaće boleštine i smrt. Ko pretjera sa željama i navikama, jednom će nagrabusiti. U tome je smisao postojanja, mentalnog zdravlja i sreće pojedinca.

Ima li nešto bolje od užitka i navike i gore od želje i potrebe? Možda ima, vjerovatno nema, stvar je subjektivne procjene, a i osobne odgovornosti. Zakoni to ne propisuju zato što se vlast više ne bavi našim privatnim ili intimnim životom kao nekad. Pa čme se onda bave, osim sami sobom? Ili, šta bi morali raditi da opravdaju platu koju im dajemo? Većina jede, pije (ispija kafe) i presipa iz šupljeg u prazno, a njihov posao je da stvore povoljnu klimu i pozitivan ambijent za život i privređivanje.

Hljeba, hljeba gospodaru, ne vidjesmo davno kruha. Zaorali, nadrljali, posijali i nikle žitarice. Klasje pšenice, na vjetru se povija do zemlje. Ko će pokupiti? Hljebne biljke su osnova života i rastu tamo gdje ima ljudi. Negdje manje negdje više, bez njih se ne može. Gladan ima jednu želju, žedan dvije, onaj sit postane bijesan i sruši mjeru i ravnotežu (skup pojedinačnih mjera i ravnoteža čini ukupan nesklad). Gladan sitom ne vjeruje i obrnuto, ali kruh može sačuvati mir u duši čovječanstva.

Mir u duši pojedinca, nažalost, teško. Zato što on mora sam sebi pomoći, pa će onda i Viša sila – za vjerujuće. Niža – za nevjerujuće. Vjera u sebe je temelj stabilnosti. Kada se duša uznemiri, skuhaću kafu da me umiri ili poživi. Kao i život, ona ima ta svojstva i nema ničeg proturječnog u toj rečenici. Zato što se naše postojanje sastoji od suprotnih značenja. Ali, ako puno razmišljam, boli me glava. Tad se pustim užitku i nadam se da neću postati ovisan. Rob želja i potreba. Sloboda nema cijenu.

Kafa je najrasprotranjenija biljka na svijetu iz pozicije ratara, trgovaca i konzumenta. Za posljedicu ima nesanicu. Osim nesanice ima i bogatu i zanimljivu historiju. Ne zna se tačno koliko dugu, ali se zna da je ‘napravila’ više novca nego bilo koja druga biljka. Možda se jedino duhan može takmičiti. Fino je zapaliti poslije jela. Uz kafu, pogotovo. Kad bi bilo samo nakon jela i uz kafu, propale bi sve tvornice duhana. Neću to više pominjati, a ne mogu se oteti utisku: duhan je proklet, kafa blažena.

Nekad je i kafa bila vražja ili šejtanska rabota. Priča je zanimljiva i sto puta ispričana, zato je vrijedi ponoviti. Pristižu nove generacije ljubitelja napitka koje nemaju pojma šta piju, i da li im to šteti ili koristi. Ljekar opšte prakse bi rekao: ‘Malo šteti, malo koristi, kao i sve u životu’? Kako kad su kafa, duhan i žitarice kultne biljke, a sve što je kultno, u osnovi je kontroverzno ili komlikovano? Tako je nastala vlast koja olakša život i propiše način upotrebe. Za državu je akcizna roba uvijek zanimljiva.

Krenimo redom. Kafa je biljka i razlikuju se dvije osnovne vrste zrna: arabica (tradicionalna kafa) i robusta koja ima veću količinu kofeina u sjemenkama. Zato se kafa, obično, ne pravi od 100 odsto robuste zbog gorko-kiselkastog okusa već se miješa sa arabicom. Napravljena je miješanica koja je produkt evolucijskog eksperimentiranja pa danas uživamo pladove minulog rada. Nastao je široko rasprostranjeni napitak za sve ukuse i uzraste. Kultno piće bogatih i siromašnih, mladih i starih.

Možda je pretenciozno, ali kafa je ubrzala proces civilizacije i demokratizacije Evrope, pa i cijelog svijeta. Iako je relativno kasno stigla na evropski kontinent, kafa je (na indirektan način) pomogla društvenim kretanjima jer su se – uz kafu, razmjenjivale informacije, dogovarale bitke i revolucije. Zbog kafe je stvorena kafana – koja je postala mjesto događaja i sve se promijenilo. Prostor sličan teatru, samo da je publika na sceni. Kafanski gosti su glavni i sporedni glumci u predstavi života.

Kafa je napravila revoluciju društvenog života, zato zaslužuje da saznamo porijeklo ili etimologiju  imena. Najstariji zapis odnosi se na grad Kafa na Krimu (bila je to starogrčka kolonija). Prvi put se pominje u VI vijeku p.n.e. Odavno se ne zove tako, a ostalo je ime… Qahwa je i jedan od arapskih izraza za vino (Sufiji su izmislili Qihwa da naprave razliku)… Kaffa je i provincija u Etiopiji (svjetski rekorder po proizvodnji)… Najmanje vjerovatna teorija je Quwwa (moć) koja opisuje učinak kafe.

Postoji i legenda kako je kafa ušla u život ljudi. Faustus Banesius Naironus je zapisao da je jedan  pastir u Kraljevstvu Jemen čuvao koze. Žalio se menihu da njegov čopor često ‘prebdije’ noć i da čudno poskakuje i pleše. Kad je menih otišao da vide o čemu se radi, tamo je našao grmovlje sa crvenim plodovima. Bio je znatiželjan, pa je nabrao bobice, prokuhao u vodi i pio. I šta se desilo? Napitak ga je držao budnim cijelu noć. Od tada su menihi pili tajni napitak da molitva duže traje.

Leonard Rauwolf, njemački doktor, prvi je 1583. godine, po povratku sa putovanja po Arapskom poluotoku, opisao kafu. U Evropu su je, na prostor današnje Italije, donijeli venecijanski trgovci u provoj polovici XVII stoljeća, a prva kafana, otvorena je 1645. godine. Rimokatolička crkva je bila izričito protiv. Proglasili su kafu za vražije piće, ali ona se širila dalje po Evropi. Na dvoru Luja XIV (‘Kralj sunce’) 1713. godine su prvi put dodali šećer u kafu. On je taj koji nam je ‘zasladio život’!

Holanđani su prvi koji su vozili kafu u većim količinama, a i prvi koji su prekršili arapsku zabranu širenja biljke i zelenih sjemenki. Pieter van den Broeck je, negdje 1616. godine, iz Adena švercao sjeme i dijelove stabljike. Tako su počeli saditi ‘kavovac’ (‘Coffea’ – rod iz porodice Rubiaceae) na Cejlonu i Javi. Potom je krenula manufakturna i industrijska proizvodnja. Uskoro je kafa ‘stigla’ u Englesku i Francusku (oko 1657. godine) i vremenom je postala – najveći posao na svijetu.

Zanimljivo je, nakon bitke za Beč 1683. godine, poražena osmanska vojska je ostavila iza sebe (u  ratnoj kuhinji) nekoliko vreća kafe, pa se napitak ubrzo raširio po Hazburškoj monarhiji i Poljskoj. Poljak Franciszek Jerzi Kulczcky je otvorio prvu kafanu u Beču. Taj podatak je bitan zbog toga što dokazuje da je kod nas kafa stigla iz dva smjera. Preko Osmanlija, koji su osvajali naše prostore i Austrougarske, koja ih je smatrala svojim. Najveća carstva tog vremena širila su kafu na Balkanu.

Dakle, kafa je došla prvo sa istoka, potom sa zapada i dvije su se kafa-tradicije najviše i najžešće  ‘sudarile’ u srednjovjekovnoj Bosni, centralnoj zoni interesa velikih sila, koje Drina ‘razgraničava’ (kako onda tako i danas). Možda se zato ‘kult pripreme i ispijanja kafe’, najbolje primio u Bosni i Hercegovini jer samo kod nas to traje onoliko – koliko traje razgovor. Jedino je nama dao Bog da možemo pričati i uživati do mile volje. U jednoj ruci fildžan, u drugoj ‘škija’ i ne zatvaramo usta.

Pa ko koga nadgovori! Ima li nešto ljepše na svijetu od druženja i razgovora? Mnogo bolje nego osamiti se na minderu, polagano srkati vrelu kafu sa mangale, sejriti kroz penđere i razmišljati o prolaznosti života. Dobro je i jedno i drugo, ali nije dobro kada vidim insane koji piju ‘esspreso’ i stresu ga u jednom gutljaju ko Rus votku. Gdje je ćeif i zadovoljstvo u tom ritualu? Ko sam ja da sudim? Svak zna svoje potrebe i navike i u kom grmu je užitak. Ne može se nametati stil života.

Mnogi ne piju kafu, a vole se družiti, pričati i mlatarati rukama. Jednom mi je jedan (bivši) jaran prosuo vrelu kafu u krilo. Tako da kafa ponekad zna biti i opasna. Škodi zdravlju i međuljudskim odnosima. Kafa nas je zavadila i jedva su nas razvadili. Nismo govorili tri dana sve dok nije stiglo izvinjenje. Uz kafu smo se pomirili i nastavili, tu gdje smo stali. Zato nikad ne treba potcjenjivati stranske učinke kafe. Za razliku od alkohola, ona dokazano više spaja ljude nego što ih razdvaja.

Što se mene tiče, poenta je u druženju.

Tekst je objavljen u knjizi

Kahvedžije

Autori: Nevresa Džananović, Ibro Džananović
Izdavač: Bosanska riječ, Tuzla
Godina izdanja: April, 2022.
Broj strana: 266
Povez: Tvrdi
Jezik: Bosanski / Hrvatski / Srpski
ISBN 978-9926-483-73-9

https://bosanska-rijec.com/posebna-izdanja/kahved%C5%BEije-detail.html

nihad djozic

Pišu se, sklapaju i objavljuju različite knjige. Dobre i pametne, uzbudljive i lijepe, poučne i zabavne, produhovljene i praktične, stručne i priručne, lirične i pričljive – obične i neobične…

Pred nama je jedna od tih – neobičnih, pomalo drugačija o svih – posve svoja i jedinstvena. Sastavljena na način kako se nije pisala ni jedna do sada, ili bar nama nije poznato ako jeste.

Među njene korice okupljeni su ljudi koji ni po kakvom konceptu, tematskom, ideološkom ili bilo kakvom drugom kriteriju ne bi se mogli okupiti i ne bi mogli biti «glavni junaci» zajedničke knjige. Mnogi od njih nikada nisu ni mislili da će neka njihova riječ ili slika biti «ukoričena», jer se i ne bave pisanjem, neki pišu u potaji, ili iz potrebe, bez bilo kakvih pretenzija, čak i bez gajenja velike nade da će to što pišu nekada nekome biti interesantno, neki su objavili svoje prve knjige, ili su već na putu da ostvare taj svoj veliki san, a neki od njih već dugo godina jedu profesionalni književni kruh. Okupila ih je – kafa! Ili tačnije – ideja jednog čovjeka, koji je, čisti dokaz da čovjeka možeš protjerati iz njegovog zavičaja, ali ne možeš zavičaj iz njega. Ideja da se, u ovoj trci savremene svakodnevice okupe ljudi, bez obzira gdje su rasuti po svijetu, koji nisu zaboravili onaj naš bosanski merak – sijelo uz kafu.

Ta (običajna) crta bosanskog karaktera da dan počinje i završava kafom, da sve poslove i besposličarenja, ugovore i pregovore, predahe, odmore i ljudovanja – razgovore s prijateljima u povjerenju, obavljaju uz neizbježnu kafu, bila je i Ibri Džananoviću polazište za animiranje, najprije u virtualnom fejzbučnom svijetu, na svom u tu svrhu otvorenom profilu «Kod Ibre na kahvi», dok nije sazrela i prerasla u živi kontakt, u upoznavanje, druženje i stvarna, živa prijateljstva. Susreli su se prvi put, naravno, u domovini, uljeto, kad se može posjedjeti i na meraji, pa drugi put, opet uljeto, opet u domovini, ali na drugom mjestu… I, kako to i biva uz kahvu/kafu/kavu, svako je u ta druženja unio dio svog svijeta, tačnije – svog srca, dio onoga što svako pojedinačno jeste. A, kako neko reče: duša ne pije kafu, duši je kafa izgovor za priču. I priča po priča, pjesma po pjesma – i nekako sama od sebe, javila se ideja da se ta slučajna poznanstva, ta fejzbučka prijateljstva, uokvire u pisani dokument, u trag o tome da je, u našim ludim vremenima, eto, moguć i takav formalno-neformalni skup, bezbrižno nepretenciozno okupljanje, daleko izvan nacionalnih, političkih, interesnih i bilo kakvih drugih sličnih podjela. Jedina ulaznica u taj svijet jeste otvoreno čisto srce. Ono koje umije da se obraduje, a ne umije da mrzi.

Zbog toga u ovoj knjizi ne treba tražiti visoke umjetničke domete (a ima i takvih), nije joj to ni bila namjera niti ima takve pretenzije, ne treba joj zagledati u stranice i izrugivati se nevještim rečenicama, amaterskim stihovima i drugim nedostacima, ako se na njih naiđe. Treba je gledati kao dokument (prvi ove vrste) da je na našim ranjivim područjima (uz kahvu-razgovorušu-prijateljušu) još uvijek moguće okupiti običan svijet oko nečeg lijepog i jednostavnog, oko običnih, malih stvari, bez bilo kakvog interesa i kalkulacije – samo s ciljem da čovjek čovjeku bude Čovjek. A zar od toga ima plemenitijeg i uzvišenijeg cilja?

Šimo Ešić