ozren kebo

Rasprava o metodi

ozren kebopiše: Ozren Kebo

Rasprava o metodi

Kratko podsjećanje na dane opsade i strašne muke građana Sarajeva

Sarajevo, 1993. godine.

Završava se jedno od suđenja na vojnom sudu. Čeka se presuda.

Prisutni ustaju; neizvjesnost dostiže vrhunac. U pitanju je oteže krivično djelo. Optuženi je uznemiren, branioci nervozni, novinari nestrpljivi. Sudija se nakašljava, pravi stanku čiji je strateški cilj naglasiti značaj predstojećih riječi. I počinje: “Ima li ko cigaru?”

U opkoljenom Sarajevu sve počinje i završava cigaretom. Pušenje je tih godina bilo temelj opstanka, suživota i međunacionalnog poštovanja. Stvari su otišle tako daleko da je cigareta evoluirala u oficijelnu valutu, jaču i stabilniju od neprikosnovene njemačke marke. Sve što je čovjeku u ovom gradu trebalo mogao je naći ako je plaćao štekama Marlbora, Camela, Ronhilla ili Drine. Konzerve, meso, deterdžent, sve vrste garderobe, svi oblici alkohola, svi izdanci povrća, sve sorte voća, čak i neki oblici cvijeća, sve se to moglo nabaviti za čvrstu valutu proizvedenu u Fabrici duhana Sarajevo.

Za šteku cigareta ljudi su, kad ih uhvati kriza, prodavali neotpakovana skupocjena odijela, kupljena u inostranstvu neposredno pred rat. U zimu već pomenute 1993. godine bilo je takvih perioda kada marka na pijaci nije vrijedila čak ni kao alternativno sredstvo plaćanja. Bila je nestašica i prodavači, ustvari – preprodavači, tražili su samo cigarete. Nije teško shvatiti takva mikroekonomska kretanja. Rijetko se ko od sarajevskih pušača odrekao pušenja, ali je zato mnogo zakletih nepušača s prvim granatama naprasno propušilo.

Stres i strah tih su mjeseci bili najmasovnije bolesti u gradu, a cigareta jedini medikament koji bar privremeno smiruje živce. Zato se i moglo desiti da ljudi sa zadivljujućim stoicizmom podnose nedostatak vode, struje, hrane, ali da naprosto pobudale kada se desi vještačka nestašica Drine. Sarajevo će i zvanično ući u povijest kao grad koji duže može izdržati bez struje nego bez duhana. Zato je moćnicima i uspijevalo da dugo održavaju stabilnu cijenu od sedam maraka po kutiji lošijih cigareta i deset do dvanaest ako je posrijedi Marlboro, kultni brend zemalja u tranziciji. A pošto većina nije imala novca, narod se snalazio kako je znao. Ljudi su, umjesto onog za cigarete, koristili toalet-papir, a u njega su umjesto duhana zavijali čaj, vunu, sušenu travu i sve što bi makar oblikom, bojom ili izgledom, kad već ne i mirisom, podsjećalo na duhan.

Sarajlije, poznati po nastranoj navici da čašćavaju svakog ko se zadesi u blizini njihovog stola, u jednom trenutku prestali su da drže cigarete na istom tom stolu. Sad je njihovo ponašanje postalo tako oprezno kao da su rođeni usred Evrope. Čim zapale, kutiju s preostalim cigaretama sklanjaju u džep. Budući da je ovu krizu pratila i nestašica sredstava za pripaljivanje – šibica, upaljača i kremenova, kardinalnom greškom smatralo se kad nekog na ulici upitate ima li vatre. “Imam, ako ti imaš cigaru.” Od ove je postojala još samo jedna pogubnija greška – ako pozitivno odgovorite na pitanje i odlučite se da cigaretu trampite za drvce šibice ili životonosni plamen plinskog upaljača.

U tom trenutku, dok se trampa uspješno odvija, odjednom će odnekud iskrsnuti spodoba s izgledom nekog ko proživljava zadnji stadij krize i s paćeničkim izrazom na licu upitati: “Gospodine, mogu li dobiti jedan dim?” Ovo novouspostavljeno gospodine zamijenilo je ono tradicionalno jarane, jer su apstinenti empirijskom, dakle naučno verificiranom metodom došli do zaključka da daje bolje rezultate. Sarajlije su se tih godina odrekli mnogih užitaka.

Čokolade je nestalo već u drugom mjesecu opsade, mesa u trećem, parfema, losiona, dezodoransa i depilatora u jesen 1992. Deterdženta tamo negdje u zimu. Na sve su se ljudi navikli, ali kad je zaprijetila opasnost da nestane duhana, odjednom su na scenu stupile mjesne zajednice, civilna zaštita, općine, grad, okrug, Republika, državna bezbjednost, Predsjedništvo, Armija i na kraju UN, preko vojnika sklonih švercu. Sve je to angažirano kako bi se grad spasio od sigurne smrti usljed nedostatka nikotina. Tolika uzbuna nije napravljena ni kad je na zalihama humanitarne pomoći nestalo dječije hrane. Čak je i Alija Izetbegović, inače nepušač, jedan dio dodijeljene mu nagrade Kralj Fahd odvojio da se borcima na prvim linijama kupe cigarete. Nauka još nije istražila sve konotacije ovog kompleksnog fenomena.

Toliko kompleksnog da su zbog užitka koje pruža plavičasti dim, ljudi u dvije minute proživljavali drastične mentalne i ideološke metamorfoze. Sretnete čovjeka koji bljuje bijes svuda oko sebe: “Ovo više ne može ovako! Šta nam uradiše, pa kamen na kamenu nije ostao. Nema više zajedničkog života.” Dovoljno je takvog radikala ponuditi cigaretom i već nakon nekoliko sekundi, već s prvim dimom uvučenim duboko, sve tamo do nožnog palca, dotični slučaj će potpuno izmijeniti priču i početi da truni o stoljetnom suživotu, bratstvu i jedinstvu, toleranciji i neviđenoj širini Sarajeva, grada u kojem ima mjesta za sve dobre ljude.

Tako je to. Život bez cigarete je nesnošljiv. S njom, svaku je nevolju lakše podnijeti. Poslije Drine, najtraženiji artikl u gradu bilo je Oslobođenje. Budući da se zbog nestašice papira štampalo u ograničenom tiražu, i tu su nastali problemi. Ali nađeno je rješenje. Agilni penzioneri ujutro bi ustali rano, stali u red i kupili nekoliko primjeraka. Onda bi otišli na pijacu i tamo iznajmljivali novine na jednokratnu upotrebu. Jedno čitanje – jedna cigareta. Optimisti kažu da to pokazuje koliko ljudi ovdje drže do čitanja i informiranosti.

Pesimisti odgovaraju da ovaj primjer pokazuje na kakve smo niskosti spremni samo da bismo se dokopali duhana. Umjereni na sve to zabrinuto klimaju glavom i odgovaraju da će propasti svaki grad u kojem su cigarete važnije od novina. Ali evo, nekako se preživjelo. Nekako se devera.