piše: Zoran Kurtović

LOTOS

Rano sam počeo da čitam. Nisam imao ni tri godine.

 

“kaze rahmetli Rešo Torlak , ko mi nabroji sve kafane s desne strane štreke od Vječnice do Katedrale, dvica mu je”

Jednog dana sam kopao po biblioteci u kući i nađem knjižicu. Meki povez, naslovna strana u dvije boje, zelena i siva. Naslov Tin Ujević, Pjesme. Na slici stariji gospodin u grombi kaputu, s šeširom zabačenim na vrh gave. Pred njim na stolu čaša i bocun vina, onako dopola pun.

Kao svako dijete ubijedim sam sebe da je slikano u jedinoj kafani koju sam tada znao. Bife Treskavica u Njemanjinoj, blizu škole u koju sam kasnije išao. Uvijek me privlačio taj pajzl, odisao je nekim tajnama. Bio je u suterenu, ulazilo se s ulice niz nekoliko stepenika u malu prostoriju. S desne strane tri stola za po tri osobe sa druge šank i na njemu kuvana jaja i kutije ringlica. NIkada nisam ušao u taj bife iako sam hiljadu puta prošao pored njega u narednih pedesetak godina.

Prva kafana koju pamtim je ORVI u koju je mene i brata vodio naš djeda Savo Pupić, majčin otac. Gotovo svake nedjelje Savo bi došao po nas i vodio nas po gradu. Tako sam upoznao Sarajevo,njegove mahale i kvartove. Bio na Hridu, Vratniku, Bistriku, Sedreniku, Dolac malti, Čaršiji…i uvijek bismo na kraju sjeli u ORVI (Organizacija ratnih vojnih invalida) kafanu na čijem mjestu je krajem pedesetih podignut soliter u čijem prizemlju je bila najpoznatija sarajevska kafana Park.

Ja sam iz Koševa i kada bih iz Beograda dolazio kao srednjoškolac ili student obično sam sjedio u Šetalištu ili smo pili s nogu u improvizovanoj kafani zvanoj Marinkova bara. Piće se donosilo iz vinskog podruma u Radićevoj i pilo uz tarabu stare kafane Istra. Samo ime je nastalo prema uzrečici koju je u nekoj tv-seriji često izgovarao najpopularniji glumac stare Jugoslavije Miodrag Petrović Čkalja. Ponekad bismo otišli na grah kod Huse u Valtera Perića. Na tom mjesto će Gajo Vučićević godinama kasnije otvoriti kultne Boeme. Kasnije sam kao mlad novinar počeo da sjedim u novoj Istri i Amerikancu blizu Redakcije Oslobođenja u staroj zgradi, Titina štrase. Ponekad bismo ujuro otišli na pače u Daire, u Bujrum na sitni ćevap, kod Mehe Berlinca na pečenje ili kod mom dragog druga Sultana u Brodac. Ponekad kod Šefkije u Sirano ili Lovac. Uveče kafići, Bene, Nail, Stari sat, Bane, Nava i naravno Pikolo kod Ogija. Djevojke su se vodile na Kulu, Kvarner, Dalmacija, nekadašnji klub poslanika na Obali…kad bih htio da vidim brata otišao bih do Đerdana.

A onda sam otkrio Lotos.

Dolazio sam istina tu i ranije dok je vlasnik bio stari ugostiteljski lisac Mutevelić, vlasnik prvog privatnog hotela u gradu Monik. Ali tek kada je Lotos preuzeo moj dragi i nikada prežaljeni prijatelj Rešo Torlak ovaj restoran na neuglednom mjestu s prekrasnom baštom postao je prava sarajevska kafana. Mjesto kojeg su se papci sklanjali kao đavoli od krsta.

Čudna je to priča kako smo Rešo i ja postali prijatelji. Desi se ne baš često u životu da vas slučajnost spoji s nekim koji će vam postati prijatelj. Iskren, odan, na koga se uvijek možete pouzdati. Prijatelj koji nikada ne nudi pomoć ali uvijek unutrašnjim čulom osjeti kada vam nešto treba.

Dođem 1983. u Sarajevo. Proljeće rano stiglo. Toplo poslije podne. Odemo u Baštu Lotos. Bijeli šljunak u bašti, sve zeleni, olistala velika vrba, sunce se ljeska na njoj. Nikada mi nije bilo jasno zašto ljudi to lijepo drvo zovu žalosnim.

Sjednemo za veći sto, ima nas desetak. U trenutku vidim krupnog čovjeka. Stoji u sred bašte, drži poslužavnik i gleda. Nastavim neku šuplju novinarsku priču, poslije dva minuta taj se poslužavnik nađe ispred mene. Na njemu se puše jagnjeći zaporci. Dignem glavu, gleda me taj čovjek i kaže: Pet minuta mislim kome ću ovo dati. Evo tebi, nešto si mi drag. I ti su meni, kažem. Mora da je zbog zaporaka, on će meni. Nije, kažem mu sasvim ozbiljno, nije zbog toga. Drag si mi me gledaš pravo u oči dok mi govoriš da sam ti drag. Od toga trenutka Rešo i ja ostali smo bliski sve do njegove smrti.

Ubijeđen sam da u svakoj gradu, u njegovoj duši i srcu postoji fluidna metafizička duhovna osa. Polako se okreće, širi  koncentrične krugove energije sopstvenog duga. Malo ljudi u gradu dosegnu samu osu, možda jedan ili dvojica u jednoj generaciji. Srećni su oni koji se kreću u prvom ili drugom krugu. To su ljudi koji grad čine gradom, koji ga pune dobrotom, plemenitišću, humorom, koji se savršeno uklapaju u gradsku istoriju, nastavljaju sve ono dobro što je decenijama i vijekovima prije njih stvarano.

Rešo je nesumnjivo bio u ta prva dva kruga. Bio je gradski čovjek. Od Lotosa je napravio instituciju, oazu gradskog svetilišta i savršen restoran s prvoklasnom hranom i savršenom poslugom. Ništa mu nije bilo teško, sve što je u restoran ulazilo lično je nabavljao, bio prisutan cijeli dan. Napravio je kultno mjesto u kojem se znao red. Bilo je to svakakvih ljudi. Profesora fakulteta, novinara, glumaca, karakaturista, poguzija, majstora šibice, pjevača, velik zvijezda i nepoznatih, zanatlija, foliranata, džabalebaroša i radinih kao pčelice, siromašnih i imućnih. Od meni neobično dragog Hajre Hastora, legendarnog prevaranta visokog stila, profesora Brace Hadžimuratovića,  Vlade Brankovića, Harisa Džinovića, Davora i Keme, Zorana Bečića, Ese Arnautalića, Ivice Osima, Hasana Fazlića, Džemala Mušovića, Kinđeta, Džavida Husića, Čečura, Memice Husića, Adila Hajrića, tv i radijskih urednika, novinara pisane riječi…Svi su imali isti tretman. Ne znam da je tih godina postojalo slično mjesto u gradu.

Rešo je volio da se šali. Uvijek prvo na svoj račun. Nije dao da atmosfera u restoranu padne, da se ćuti. U Lotos se dolazilo da se vidi ljude, da se razgovara, šali i lagano šenluči, pjeva kako pravila nalažu onako tiho astalski. Nikada tuča, galama, svađa.

Znam da se Rešo duboko u sebi ponosio što je napravio takvo mjesto koje je postalo salon gradske raje i što će decenijama u urbanoj mitologiji biti pominjano uz uzdah: Eh kada se ono u Rešinom Lotosu sjedilo…

(Tekst za knjigu o sarajevskim kafanama koju objavljuje Art Rabic)