Izvor https://www.slobodnaevropa.org/amp/plp_josip_pejakovic_zastitio_kulturno_blago_bih/2245964.html
Josip Pejaković zaštitio dio blaga BiH
Dok su tokom rata iz sarajevskih galerija, stanova, nacionalnih biblioteka, muzeja, jedni krali umjetnička djela neprocjenjive vrijednosti, Štab za zaštitu dobara kulture ARBiH, na čijem je čelu bio Josip Pejaković, štitio ih je. A čuvao ih je jer nije dozvoljavao da se krade blago BiH, što je dio njegovog identiteta, a i svakog građanina ove zemlje. Tako je danas ostalo da se divimo brojnim spašenim djelima, a među njima i neprocjenjivim ikonama iz pravoslavne Crkve svetog Preobraženja u Sarajevu.
Dobro uhodanim putevima, u ratu su iz Sarajeva odnošene ukradene umjetnine. Crno tržište u ratu je savršeno funkcioniralo. Za dva kilograma šećera kupovani su stari bh. majstori čija je tržišna vrijednost bila i po 10.000 maraka. Tako se na meti krijumačara 1992. godine našlo gotovo 40 ikona iz pravoslavne Crkve sv. Preobraženja u sarajevskom naselju Pofalići. Ikone su spašene, a nakon rata i vraćene zahvaljujući poznatom bh. glumcu i tadašnjem načelniku Štaba za zaštitu kulturnih dobara – Josipu Pejakoviću, koji se danas prisjeća:
“Radilo se o jednoj dojavi gospodina Dragana Vikića, jer je njegova jedinica obezbjeđivala taj dio grada, da je crkva, naravno, napuštena, a da se nešto čudno događa sa ikonama koje je neko upakovao sa namjerom da se vjerovatno otuđe, pokradu, odnesu itd. Jednom munjevitom akcijom mojih ljudi, na čelu sa Nihadom Čengićem, današnjim poznatim restauratorom i profesorom u Bolonji, te ikone su ve izuzete i spremljene na sigurno mjesto, u depoe Narodnog pozorišta, gdje su se nalazile do primopredaje koja je izvršena pompezno, naravno bez mene – kako to obično biva, tako da je sve ijedna vraćena kako je bilo popisano, ali ja sam bio dovoljno mudar da sam preko nekih svojih ljudi iz Dobrotvora obavijestio Pravoslavnu crkvu gdje se nalaze ikone i da će one, naravno, kada se budu stekli uslovi za to biti vraćene.”
Na nama je da vidamo rane
Bez obzira što je u to ratno vrijeme spašavanje kulturnih dobara, pa tako i pravoslavnih ikona, u Sarajevu bio riskantan posao, Pejakovic kaže da se to moralo radit, bez obzira na situaciju i okolnosti.
Crkva sv. Preobraženja u Sarajevu
Nisam razmišljao. Naravno, ja nisam imao odnos taj samo prema ikonama. Imao sam odnos prema svemu onome što je bilo ugroženo. A ugroženo je bilo jako puno toga i trebalo bi nam puno više vremena da se ponabroji šta je sve spašeno. Ja znam da je puno pokradeno, da se razumijemo, ali da nije bilo Štaba za zaštitu dobara institucija, kulture i ljudi zaposelnih u njima, sigurno da bi bilo pokradeno puno više. I ono što je interesantno u toj cijeloj priči, spašavajući ikone Crkve svetog Preobraženja, ja sam tada spašavao i dio svoga identiteta – i kulturnog i civilizacijskog, i kako god hoćete. Jednostavno sam bio sretan kada je to vraćeno uz veliku pompu vlasnicima ponovo u Crkvu svetog Perobraženja. Što to nisu vratili oni koji su to spasili, nego oni koji su se time kitili kao nekim događajem – nebitno. Bitno je da je vraćeno i da one ponovo krase zidove te prekrasne crkve koja je vrlo značajna arhitektonski za grad Sarajevo“, kazao je on.
Na inicijativu Štaba za zaštitu kulturnih dobara u Visokom je, također, zaustavljeno odnošenje ikona iz tamošnje pravoslavne crkve. Pejakovic podsjeća da su to bila teška vremena kada su se pravoslavni vjernici u Sarajevu bojali držati ikone na zidovima i u svojim kućama i stanovima, pa su ih skidali, a ljudi iz Štaba pohranjivali u depo Narodnog pozorišta, sa ostalim dragocjenostima iz svijeta umjetnosti i kulture.
„Ja sam imao tu saradnju i pomalo ispodtiha, nekim tajnim vezama, sam ukazivao ljudima da se trebaju orijentisati da se to čuva, da se ne uništava. Ljudi su jednostavno, plašeći se da će mu neko naći ikonu istu uništio. Mi znamo vrlo dobro šta znači ta ikona kod pravoslavnog svijeta i šta znači slava kod pravoslavnoga svijeta. Ja sam to poznavao i bilo je čak nekoliko primjera da smo i neke privatne ikone uzimali na čuvanje, na zahtjev, naravno, vlasnika, da one ne bi bile otuđene, uništene. Nažlost, svetili smo se svemu – prvo ljudima, a onda onome što su oni držali po zidovima i u kućama“, kazao je Pejaković.
Nažalost, danas,15 godina poslije rata, malo se govori o dobru koje su ljudi jedni drugima činili u tom zlu vremenu, a na tome treba insistirati jer je to put pomirenja, dodaje Pejaković.
„Danas ne može doći na red ono dobro iz rata – jer rat je vođen radi zla, nije vođen radi dobra. da se razumijemo. U ratu se ubija, u ratu se radi sve to naopako, pa su ovi primjeri nepodobni. Jednostavno nepodobni jer ne mogu služiti za dobro ljudima. Oni koji su tada željeli zlo, oni su ga ostvarili. Posljedice su više nego vidne. A na nama je da vidamo rane, šta možemo – pa pominjući i ovakve dobre primjere iz rata“, smatra on.