Diana Burazer, pjesma iz knjige „NARANČA“

U kasnu jesen doputovala bi majka.

U torbi samo dvije bluze, 

suknja, 

cipele za kišu

i kućna haljina.

A sve ostalo

još nedozrele naranče.

Nedjeljom 

kad idemo u crkvu

ljutila bih se na nju

što je uvijek u istoj odjeći.

I ovako sam previše ponijela,  

govorila je,

a one rodile.

Ne znam gdje se izgubio taj studeni?

I prosinac?

I kad je, i od koga,

postavljen most 

kojim se odlazi iz ovakvih prizora?

Sada s otoka 

sunčane sočne kugle 

stižu bolničkim kolima. 

Putuju s uplašenim blijedim ljudima 

koje ne poznajem.

Vozač uvečer kasno 

zvoni na vratima.

Evo poslali – kaže.

U kartonskoj kutiji samo naranče.

Same izlaze i  raspoređuju se

u gostinjskoj sobi

po navici

otvaraju ladice i ormar sa vješalicama.  

Zarobljena prizorom teško

razvrstavam stvarnost i

san.

Ipak

nakon toga danima

u cijelom stanu

isprepleteni

mirišu zajedno.

Piše: Željka Lovrenčić,

Časopis: Nova Istra, br. 43, proljeće/ljeto 2011 i

 Knjiga: Književni prikazi i drugi zapisi, 2011

Pjesme koje ostaju u srcu

Diana Burazer: Naranča. Zagreb: Fidipid,  Zagreb, 2008., 87 str.

Kao prevoditeljica često prevodim poeziju naših pjesnika na španjolski i užitak mi je prenijeti dio naše kulture na nova, drugačija područja. Naravno, svaki je pjesnik zanimljiv na svoj način, a njihova poezija raznolika. 

Poeziju Diane Burazer posebno sam zapazila prevodeći njezine pjesme iz zbirke „Druga kuća“ koje su uvrštene u knjigu „Puentes“ predstavljenu 2007. u Boliviji. Njezina najnovija zbirka poezije Naranča također me se jako dojmila. Ta knjiga pisana jednostavnim i bliskim jezikom, kao da mami svojom toplinom i nježnošću, opija senzibilnošću. Pjesnikinja pjeva o svakodnevnici, o stvarima koje joj se događaju na poslu, na ulici, u susjedstvu, na putovanjima; piše i o sjećanjima na roditelje, o gradovima u kojima je boravila kraće ili duže vrijeme. Sastoji se od šest dijelova. Počinje pjesmom Naranča (ili pjesma o ljubavi) koja ne pripada niti jednoj od spomenutih cjelina. Ona je svojevrstan uvod i vrlo je dirljiva jer se u njoj opjevava naranču, simbol juga i pjesnikinjina djetinjstva. U jednoj drugoj pjesmi saznajemo da je naranče ujesen izdaleka donosila njezina majka koja bi ispraznila kofer kako bi ih što više stalo u njega. Pjesnikinju je pomalo smetalo što je zbog toga išla u crkvu stalno u istoj  haljini, ali majku nije. U svojoj beskrajnoj ljubavi htjela je donijeti što više naranača…   

Slijedi dio nazvan Dnevnik hiperbole u kojemu Diana Burazer preispituje sebe, svoj način života i svakodnevnicu te život oko nje (Leptir, Loš dan, Iluzija, Vrijeme koje nam preostaje, Do isteka..). O čemu to ona govori? Ponekad osjeća da je poput leptira (sa četiri iglice razapeta na modroj plišanoj podlozi, čekam sad već nestrpljivo, završetak cjelokupnog procesa kako bih što prije mogla umrijeti), piše o iluziji (žene moje dobi danju ispred kuće naslonjene na dovratak vjerno pridržavaju krov i obješene oblake), a ponekad nam bez imalo zadrške poručuje da počnemo razmišljati o vremenu koje nam još preostaje (Previše toga još nismo učinili. Stvarna dubina jezera još nam je nepoznata, odstojanje od nas do svemira još nismo dokučili, golema je zemlja kojom nismo kročili..), o vremenu u kojemu još možemo doživjeti radost življenja, ali i zrelo razmisliti o našem životu i o svemu onome što je prošlo i što je ispred nas, o onome što se moglo dogoditi, a nije se dogodilo. To je doba kad je mladost već podalje od nas, a starost nam se bliži iako se trudimo držati je na pristojnoj udaljenosti. 

U ovoj pjesničkoj zbirci autorica govori i o lošim danima za koje želimo da što prije završe jer jednostavno nisu naši…  

Drugo je poglavlje naslovljeno Zastave i nije teško pogoditi da se radi o ratu, o razrušenim gradovima, o izgnanstvu. Njezine su pjesme antiratne, razvidno je da zazire od njega iako u njenim stihovima nema patetičnih riječi ni optužaba. Jednostavno bilježi činjenice (Svjedok, Pobjednik (ili nešto o tuzi), Zastave. U dijelu Gradovi kao ljudi Diana Burazer pjeva o gradovima koji su dirnuli njezine osjećaje ili joj na neki način obilježili život kao što obilježavaju svačije živote (njezini su gradovi Stari Grad na Hvaru koji osobito voli, Mostar iz kojega je bila prisiljena pobjeći, Zagreb u kojemu trenutačno živi, Pariz u kojemu je bila kao turist, Selca na Braču). Spominje i Veneciju koju ne voli, a iz pjesme se jasno nazire zbog čega. 

Dio knjige koji nosi naziv Nar govori o nam ljubavi, o puno ljubavi koja se osjeća i na stranicama ove knjige, te lijepim životnim stvarima kao što su primjerice, zaljubljenost, jedrenje, jutarnji poljubac ili ruža…  

Poglavlje nazvano Kuća prepuno je toplih i dirljivih i pjesama o roditeljima kojih nažalost više nema; o ocu koji skida naočale (ujutro dok se budim i poslije cijeli dan boli me lakoća kojom smo se rastali), o majci i njenoj sobi, o narančama… 

Ova matematičarka pjesničke duše izaziva snažan dojam na nas dok pjeva o prolaznosti, o ljubavi, o duhovnosti. Ali, i onda dok opisuje tugu prognanika. Sličnu sam poeziju često čitala  proučavajući naše književnike u egzilu. Gotovo da i nema razlike u boli naše suvremenice Diane Burazer i primjerice, Luke Brajnovića čija je zbirka Retorno davno objavljena u Španjolskoj (1972.) i odraz je nostalgije i vječne tuge za rodnim krajem, prijateljima, ulicama, morem,  zaljevima…  I on je bježao od rata koji se dogodio u neka druga vremena. Ali, nostalgija i bol se ne mijenjaju, one traju.

Otoci pod snijegom, završni dio ove knjige, poetične su pjesme u prozi. Čudnovato je kako nam je na samo 80-ak stranica Diana Burazer uspjela pružiti vrhunski užitak u poetskoj riječi, u čistoći i jasnoći jezika, otkriti nam jedan poseban senzibilitet koji natapa stranice ove zbirke. Ovo nam štivo nudi puno topline i ljubavi, ali nam je i poticaj za razmišljanje o nama i svemu oko nas. To je poezija koja dopire do samog srca. I tu ostaje.

 

Piše: Ljerka Car Matutinović

Kritika: KNJIGOMAT, Virtualni časopis za književnost arhiv

16.1.2009

Tužni stihovi

Diana Burazer Naranča Fidipid, Zagreb, 2008.

Tko kaže da matematičari ne mogu biti vrsni pjesnici i književni teoretičari ili pak izvrsni prevoditelji?! To se događa, kad se neoporecivost i konstantna stamenost brojeva udruži s mudrošću i iskustvom lirskih, humanih promišljanja. Možda je to i svojevrsni kontrapunkt: biti diplomirani matematičar poput Diane, ali i osjećajni lirik. Naime, naša Diana, poput lirskog maga, svojom diskretno pritajenom senzibilnošću i svojim istančanim smislom za životnu realnost, podarila nam je pjesmu od četiri stiha, osebujni lirski medaljon u kojem je sve rečeno o mirakulu ljubavi i o suštini ljuske prirode:

„Kad sve prođe
ostajemo trajno
zaljubljeni
u vlastitu bol.“
(„Zaljubljenost“)

Pjesme poput: „Napokon smo sve o tome kazali“, „Predigra“, „Vrijeme koje nam preostaje“, „Loš dan“, „Naranča“, odraz su prigušenih, samozatajnih ljubavnih čuvstava u kojima je ljubavni zanos prizemljen, a nepopustljiva tuga bivstvovanja isprepletena s pritajenom trpkošću koja je daleko od otpora:

„Ništa se posebno nije dogodilo
ali cijeli dan
zlostavljaju me vlastite emocije.“
(„Loš dan“)

Fenomen prolaznosti nataložen je u ovim poetskim sintagmama u kojima je čarolija lijepog u ljubavi zaustavljena nepovratno, a mudre spoznaje o životu koji gotovo bešćutno prolazi, ostavljaju nam gorčinu patnje zbog onoga što smo propustili u ljubavi iznevjerivši tu čaroliju čuvstva inhibicija radi, koje smo sami sebi nametnuli, dopustivši da nam neutažena žudnja odnese volju za sadržajnim, ljubavnim bivstvovanjem:

„Ali spoznali smo
da smijeh i plakanje
uzmu istu količinu snage.“
(„Vrijeme koje nam preostaje“)

Koprena prigušene tuge prekriva ove stihove o ljubavi, kratkotrajnoj himeri, iza koje ostaje osjećaj neizrecive osamljenosti, zatvorenosti u neki svoj izmaštani bitak:

„Svatko u svojoj osami
bez stida i grižnje savjesti
da nekoga u tom trenutku varamo
vodimo ljubav
tajno.“
(„Predigra“)

Teško je biti mudrim u ljubavi,“ kad sve se čini dobro/ Samo je prostor između nas/ ostao stiješnjen.“ („Napokon smo sve o tome kazali“).
Ta gotovo poražavajuća sintagma o stiješnjenom prostoru koji dijeli dva ljudska bića, neprolazna je životna istina o sužavanju prostora slobode, neosporena istina o manjku bogomdane, neprisiljene odanosti spram one druge osobnosti koja od nas očekuje – ljubav. Pjesma „Naranča“ Diane Burazer koja svojom simbolikom prekriva cijelu zbirku, samo je naoko ljubavna pjesma. Tužno i mudro promišljanje, kad je sve ogoljeno i razdijeljeno, (kad je „sve rečeno“), rastvara nukleus ljubavne žudnje, kad nestali zanos odnosi čak: “sjećanje/na ljepotu njene cijelosti“. (Naranča/ili pjesma o ljubavi/).

Poseban duhovni užitak za čitatelja vjerna poeziji je ciklus pjesničke proze pod naslovom „Otoci pod snijegom“. To su kratke poetske rasprave, osebujni lirski traktati kojima realnost životnog iskustva ne oduzima ništa od njihove lirske nježnosti i prirođene mudrosti. I ovdje je riječ o ljubavi, o umješnosti jedrenja unutar toga fatalnog mirakula, o umijeću osluškivanja tišine koja govori, razapete između dvaju bića poput tanahne paučine, o prešućivanju istine, svekolike, nedokučive i neuhvatljive, jer počiva na lažima kojima se utječemo kao „luci spasa“, o sveprisutnoj patnji što piše pjesme; o bivšim ljubavima, koje, napuštajući nas, odnose ono najbolje u nama, ostavivši nas s one strane ljubavi:

„Svi ti, bivši, kad su nas napuštali, uzeli su i naše vrijeme. I sve ono dragocjeno unutar tog zajedničkog vremena odnijeli su sa sobom, i preselili iza te, za nas, fatalne granice.
Tako neumitno, ispred svega, ostajemo sami.“
(„Putnik“)

Kad knjiga poezije, poput Dianine simbolične „Naranče“, svojim meditativnim lirskim refleksijama otvara i zatvara životne mijene, kao svojevrsni circulus vitiosus koji se ne može izbjeći, kad, dakle, poezija aktivira čitateljevu duhovnost, onda se taj neizgovoreni, duhovni dijalog između čitatelja i pjesnika pretvara u dobrodošlu komunikaciju. A to je ono čemu teže svi pjesnici: da ih čitaju!