Kadiš Jaški

Razjapilo čeljust grotlo i sedmim krugom i osmim,

Oči razrogačilo, trgaju vene, kapilare,

Mljackaju mesine, izvor loču pred ustima žednim,

Prži se kaldrma, nakot sv’jeta gazi bulevare.

I roje se govnare zelene na mrtvo i živo,

Vagoni se tovare do posljednjih igala stočni,

I kreće put za nigdje, osam dana i sedam noći,

Rignulo t’jelo dušu, il’ t’jelo je izbljuvak dušin.

A zeleni se sunce julsko il’ žuta je dolina,

Čokoti zriju moldavski, sladunjava toče vina;

I niko ništa vidio nije – tek buja tišina

svevideća. Iz zemlje isparuje gorka vlažina

i cirusom oblači humove, manastire jaške,

gdje Jahve možda jedva šaplje ispov’jesti monaške.

U Varšavi, juna 2022., osamdesetjednu godinu poslije.

𝐉𝐚š𝐢 je grad u istorijskoj pokrajini Moldavija na sjeveroistoku Rumunije. Nekada jedan od tzv. jevrejskih štotova (veliki gradovi sa signifikantnom jevrejskom populacijom), a u njemu je živjelo skoro 50.000 Jevreja.

U Drugom svjetskom ratu, od 1940. do 1944. Rumunija je bila saveznik nacističkoj Njemačkoj, a antisemitizam je neskriveno bujao ulicama gradova, gdje su policija, žandarmerija, agenture, ali i razdivljale lokalne mase sprovodile teror nad jevrejskim stanovništvom, ubijajući ih i kasapeći već na kućnim pragovima i dvorištima. U Jašiju su pogromi počeli u noći između 28. i 29. juna 1941. Samo u prvom naletu, odmah je masakrirano 𝟖.𝟎𝟎𝟎 ljudi, dok je nekih 𝟔.𝟎𝟎𝟎 uhapšeno, isprebijano, popljačkano i sprovedeno na željezničku stanicu, gdje je teror tek uslijedio. Ljudi su utovareni i zapečaćeni u stočne vagone vozova, koji su zatim krenuli na 𝐩𝐮𝐭 𝐛𝐞𝐳 𝐨𝐝𝐫𝐞𝐝𝐢š𝐭𝐚 𝐨𝐝 𝐨𝐬𝐚𝐦 𝐝𝐚𝐧𝐚 𝐢 𝐬𝐞𝐝𝐚𝐦 𝐧𝐨ć𝐢 po temperaturi od preko 40 stepeni. Nakon osam dana vožnje, karavan se ipak zaustavio u gradu Kalaraši na jugu zemlje. Preživjelo je svega oko 700 ljudi, pobijenih čim su izašli iz voza. Ostali su umrli od dehidracije, gladi, toplotnog udara i užasa.

Nesumnjivu komandnu odgovornost za ovaj demonski zločin nosi 𝐉𝐨𝐧 𝐀𝐧𝐭𝐨𝐧𝐞𝐬𝐤𝐮, rumunski nacistički „kondukator“. U Rumuniji je za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijeno 𝟑𝟖𝟎.𝟎𝟎𝟎 𝐝𝐨 𝟒𝟖𝟎.𝟎𝟎𝟎 Jevreja. Antonesku je nakon rata osuđen i strijeljan u mjestu Jilava. Za svoja djela se, naravno, nikada nije pokajao, već je insistirao da će mu rumunski narod jednoga dana biti zahvalan, ne sluteći zapravo koliko brzo će se to i dogoditi.

Kao i bilo gdje drugo nakon pada Istočnog bloka, a u procesu „demokratizacije“, revizionističke tendencije dovešće do toga da devedesetih godina prošlog vijeka ovom krvniku naglo i besramno poraste popularnost. Različite državne komisije preispitivale su njegovu istorijsku ulogu, a sve je dovelo do toga da značajnim dijelom bude rehabilitovan pa su mu u najvećim rumunskim gradovima dodijeljena imena ulica i izgrađeni spomenici. Snimljen je i niz afirmativnih nacionalisčko-propagandnih filmova o njemu. Ulaskom zemlje u Evropsku Uniju, ovakvi glasovi su djelimično stišani, ali do dana današnjeg u Rumuniji i dalje postoji devet ulica koje nose ime Jona Antoneskua.

Marko Bačanović

Iz ciklusa “Adamah (Crvena zemlja)” rukopisa “Kadiš za Sarajevo”

Slika je obrađena fotografija Voza smrti.